Od velike zabrane ispijanja pića na javnim mjestima u Rijeci, zasad ipak ništa. Naime u petak i subotu u Rijeci se održao 5. Student Day festival, pa su ulice vrvjele mladim ljudima i alkoholom. Nisam vidjela niti jednog komunalnog redara, a i policije je bilo u tragovima. Festival je bilo lociran na Delti, gdje je glavna bina bila u šatoru, dok je alternativna bila u zgradi Export drva (elektronika, techno, house).



U petak je publika uživala u melodijama S.A.R.S.-a, Postolara Trippera, Darka Rundeka, Morsa i drugih. Već oko 9 sati na Delti nije bilo moguće naći slobodnu klupicu, pa je većina okupljenih sjedila na podu. Prvotni pokušaj ulaska na festival neslavno je propao kada smo shvatili da se torbe pregledavaju, a nama je ostalo još pića. Ostali smo tako još neko vrijeme pred ulazom, slušajući Trippera iz daljine dok nije ponestalo pića. Nakon ulaska dočekale su nas hostese sa letcima za besplatno piće, što smo rado prihvatili. Stvar naravno nije bila tako jednostavna da dođeš na šank, mahneš letkom i dobiješ cugu. Trebalo je lajkati stranicu, shareati, i još par koraka koji su bili prekomplicirani za već nestrpljivu rulju. Akcija „besplatna cuga“ tako je neslavno propala. Ništa strašno s obzirom da je cijena lovranskog/bambusa od pola litre bila 20 kn što je prihvatljivo.



U tom trenutku Rundek kao da je osjetio da je vrijeme da digne atmosferu, pa se popeo na binu. Vrhunski je odradio posao otpjevavši sve one stvari kojima se publika nadala, sve do vrhunca kada je svojim Apokalipsom publiku bacio u trans.

Dolaskom S.A.R.S.a na scenu šatorom se prolomio miris marihuane, na što zaštitari nisu obraćali pozornost, niti je bilo policajca koji bi navedeno spriječio. To je vjerojatno jedan od razloga zašto je S.A.R.S. dobio i najveće ovacije iz publike, s obzirom da su i oni sami konzumenti i ne bih se čudila da su zapalili na bini. Od Debelog lada, preko sada popularne Lutke do kraja nastupa atmosfera je bila usijanija nego što sam prvotno očekivala.
Sve navedeno odvijalo se u šatoru, dok su iz Export drva dopirali snažni tuc-tuc zvukovi, i gdje je publika više djelovala hipnotizirano nego euforično. Složili smo se da je na obje bine i više nego kvalitetna muzika i atmosfera, ovisno o onome što volite čuti. Službeni aftermovie pogledajte na slijedećem linku :

Aftermovie SDF Rijeka


Velike pohvale, a ovo nikako ne smijem zaboraviti, organizatoru za iznimnu čistoću Toi Toi wc-a. Usudila bih se reći- do sad neviđenu. U prvom djelu večeri su čak mirisali ugodno i nije bilo potrebno držati dah da biste ušli u kabinu. Posjetioci wc-a su bili toliko šokirani da je sljedeći dan čak osvanulo par statusa sa pohvalama istog tipa.

U subotu nisam bila, valjalo se oporaviti od prethodne noći, ali čujem i čitam da je bilo odlično. Sve u svemu, jedan od boljih SD-a do sada, a wc-ima dodjeljujem (barem do ponoći) visokih 5/5 zvjezdica. Živjeli.

Ana Marija Tomašić

Napokon sam se, nakon skoro dvije godine, uspjela priviknuti na česta, višesatna putovanja autobusom iz jednog grada u drugi. Ono na što se neću valjda nikad navići jest način na koji se s putnicima postupa, unatoč skupim autobusnim kartama. Sve češće upravo iz tog razloga, biram alternativne oblike prijevoza.

BEZ IZBORA I OPCIJA
U Rijeci, mom rodnom gradu, na autobusnom je kolodvoru moguće kupiti kartu samo lokalnog prijevoznika koji drži monopol na tom području, ili tvrtke koja s njima surađuje(tko zna,zna, tko ne zna-googlaj). Službeno, na šalterima bi trebalo biti moguće kupiti kartu ostalih prijevoznika, bez obzira što im se sjedište ne nalazi u Rijeci, ali tete na šalterima će si vjerojatno radije iskopati lijevo oko nego prodati konkurentsku i jeftiniju kartu. To sam shvatila nakon polusatne rasprave s dotičnom tetom, kada mi je na kraju prodala najskuplju moguću kartu, pod izlikom da za druge autobuse nema više mjesta. Osim ovog incidenta, još sam nekoliko puta svjedočila maltretiranju putnika na isti način. Jedna je djevojka prije nekoliko tjedana pokušala objasniti gospođi iza stakla da je na internetu provjerila vozni red i da želi kartu za taj i taj autobus- cura zna što želi. Teta iza stakla na to je stala uvjeravati djevojku da su ti podaci stari i nevažeći (a nisu bili!), te joj nije prodala kartu, uz prijedlog da sljedeći put u Zagrebu kupi povratnu. Od tada to i činim, ukoliko ne idem autom.

GALAMOM DO ŽELJENE DESTINACIJE
Navedeno je, nažalost, samo početak autobusne agonije. Ako ste nesretnik pa naletite na vozača koji ima loš dan, naučila sam da će dati sve od sebe da putnicima bude jasno tko je glavni. Svjedočila sam vozačevom dizanju tona na najobičnije „Kada stižemo?“ ili „Je li ovo za Zg u 15h?“ . Jednom mi prilikom vozač nije dopustio da uzmem ruksak s laptopom u autobus, iako je bio poluprazan, pa mi je nakon plaćenih 8 kn za prtljagu (koja sa prtljagom nema veze, s obzirom na to da imam ručne torbe veće od tog ruksaka) poručio da sama spremim svoju torbu u prtljažnik jer ga bole leđa. Navedeno bih mogla razumjeti da sam mogla vidjeti kako su ipak nekome s istim problemom nekad izašli u susret , ali moje oči tome nisu svjedočile a ovakvi zahtjevi vozača su sve češći.
Naprotiv, prije nešto manje od mjesec dana, vozač nije htio pokrenuti autobus jer je dečko koji je sjedio iza mene držao torbu na susjednom sjedalu. Dečko nije gotovo ništa govorio osim ponavljanja : „Ali ima puno mjesta, a ja stvarno nemam 8 kn“, dok je vozačev glas odjekivao autobusom.



TKO ČUVA PRTLJAGU?
Frka s prtljagom ne bi bila tolika da se prtljaga uistinu za tih 8 kn čuva. Ali ni to ne funkcionira kako bi trebalo. Dva mjeseca nakon što sam došla u Zagreb, sjedila sam na autobusnom u Zagrebu,na peronu 404 i uvlačila zadnje dimove cigarete prije polaska za Rijeku. Tada su pored „mog“ autobusa protrčala dvojica mladića, zgrabila putnu torbu iz prtljažnika susjednog autobusa dok je vozač,baš kao i ja, uživao u nikotinu. Činilo se da je u stanju šoka što je torba ukradena njemu pred očima, jer se par sekundi nije uopće pomaknuo. Cijelim sam putem razmišljala kako toj putnici sigurno nitko neće nadoknaditi izgubljeno, bez obzira što je plaćanjem torba postala njihova odgovornost. Od tada, na kolodvoru torbu stišćem uz sebe kao da je od zlata, a svatko mi je sumnjiv.


Putnici svoju kartu skupo plaćaju, i dugo se voze, pa bi se s obzirom na to autoprijevoznici trebali i ponašati, a uzevši u obzir da su stranice poput Tražim prijevoz sve popularnije, ljubaznije konkurencije ima. Uostalom, u Lijepoj našoj ima toliko nezaposlenih, da bi se sigurno za svakog takvog nepristojnog djelatnika, dalo naći barem 4 pristojne zamjene. Takve rijetko susrećem, pa sve rjeđe očekujem ljubaznost kada se bliži vrijeme puta, a sve rjeđe ju i dobijem. Ipak, nadam se da će me uskoro neki pristojni vozač potpuno razuvjeriti, pa ću onda njemu posvetiti cijeli post od silnog iznenađenja.

Ana Marija Tomašić