“Sport....i glazba” je bila radijska emisija koja je pratila moje djetinjstvo. Poveznica nije nova, a nedavno je kod mojih sunarodnjaka uz obaveznu primjesu politike(točnije politikanstva) i vjere(točnije religije) opet podijelila nakratko ujedinjenu naciju, slično kao i u vrijeme Domovinskog rata. Što i nije tako neobično. Navodno je još Orwell zamijetio da je nogomet zapravo rat bez pucanja, a Franjo Tuđman je kao prvi predsjednik samostalne Hrvatske ugradio i taj apekt u jačanje nacionalne svijesti. S uspjehom. Kao što i jesu uspješni naši hrvatski muževi. Hrabri, timski igrači koji vole svoju obitelj, onu malu i onu veliku, domovinsku. Nekada su branili svoje i dijelom tuđinske granice od raznih neprijatelja. Zato me ljuti kada moji bečki sugrađani ne znaju za naše hrvatske muževe Zrinske i Frankopane koji su ih obranili od napada Turaka, pa su im onda u nastavku oslobađanja od nametnutih gospodara, sami ti zahvalni habsburgovci vrlo nezahvalno odrubili glave. A glave padaju i danas....Ako se premjestimo s bojnog polja posljednjeg ne tako davnog rata na ono slavljeničko povodom dočeka Vatrenih nam momaka sa Svjetskog nogometnog prvenstva, eto nas opet u poznatom modusu. Crno-bijelog svijeta...Šteta da muževi iz Prljavaca nisu tu pjesmu otpjevali. Meni bi ona bila prava slika onoga što već godinama promatram kod svoje braće (i sestara) Hrvata. Kad je frka, idemo svi skupa “u boj u boj za narod svoj” i to pod svaku cijenu jer “navek živi ki zgine pošteno”. Čim se pobjeda ostvari kreću podjele razne...pa i one oko glazbenog izbora dočeka naših ponosa i dike, heroja današnjice. Kako je oduvijek u svakoj borbi bilo izdajnika, poturica, tako i u ovoj...Urbana glazba nasuprot domoljubnoj gubi odmah bitku...A i pobjednici valjda imaju pravo odabira, jer oni znaju kako se slavi domoljublje. Ako ste iz nekog drugog filma, osim onog Thompson=domoljublje, sve ostalo=jugofili, nemate šanse....I ako ukažete na činjenicu da ima ljudi koji vole svoju domovinu i vesele se odličnoj igri Vatrenih i žele to proslaviti, ne nesuvislim urlikanjem dobronamjernog Luke (fešta uživo i prijenos za tv su na žalost dva teško spojiva zadatk u ovom slučaju) i revne Ide, niti iz naftalina izvučenim legendama, već možda nekim trećim programom...opet nemate šanse. Jer se ne čuje glas nekog pogleda odozgora koji bi rekao:”Ajde, deca nije sve tako crno-bijelo. Malo ste nes(p)retni, ali skupili ste se i izrazili zahvalnost i proslavili u veselju”
Neee, to je bez veze...Ajmo upetljati radije i rat i mir, Boga i đavla koji ne spava, ljevičare i desničare. Jer rat je prošao, kako na stvarnom, tako i na nogometnom polju...Pa treba upirati prstom u sve mrzitelje hrvatskoga, one koji nisu dali pjevati, one koji su ipak pjevali, one koji se nisu opredijelili....Joooj, dajte braćo i sestre Hrvati. Neka vam je svima sretan Božić, jer malo nas je, ali nas ima dovoljno za podjele...razne. I neka nas ima, jer raznolikost je dobra. Još samo da naučimo komunicirati kao narod sa svim tim različitostima. Možda da pogledamo svi skupa u jaslice i vidimo tko je to nama poslan. Od samog Boga. Mali izbjegli Isus za čije roditelje nije bilo mjesta u prenočištu.... I zapitamo se gdje mi to sve ne vidimo sve te male i velike izbjegle Ljude, jer i On je bio čovjek kao i mi. I trebao je pomoć. Mudraci s Istoka su pomogli. Neka pomognu i nama da znamo biti mudriji i pomoći gdje treba. Nakon pobjede i slavlja. Sretno!
|