15.06.2013., subota
Caru carevo, Bogu Božje
Građanska inicijativa U ime obitelji protiv Povorke ponosa...ili obrnuto. Već sam se samim početkom teksta namučila jer nisam znala koga bih navela kao prvoga kontra onog drugoga u tom pohodu na "borbu za vlastita prava". A svaka riječ je važna, strane se odmah zauzimaju po sistemu lijevo-desno u čijoj podjeli je gotovo a priori sadržana i ona vjernik-ateist. Obje strane brane svoja temeljna ljudska prava i obje donekle imaju pravo na svoja prava- Donekle, jer su na tom putu ostvarenja ljudskih prava pomiješana ona logička, ili ako hoćete pravo na logiku, a ljudskost je u toj borbi svedena na minimum civilizacijske komunikacije.
Ovdje se želim nadovezati na Isusov odgovor farizejima, koji su ga htjeli staviti na probu i pitali trebaju li caru plaćati porez ili su zakoni Boga iznad onih građanskih. Niije na odmet i podsjetiti kako je ta tema odnosa između civitas Dei i civitas humana (Mt 22,15-22; Mk 12,13-17; Lk 20,20-26)tijekom stoljeća bila različito intrepretirana, ovisno tome na koji način se u određenom razdoblju (ne)razlikovalo i (ne)razdvojalo ta dva područja vlasti. Potpuno odvajanje Crkve od države je zapravo i nepotrebno, ako svatko ostane u svojoj domeni, a tamo gdje se teme preklapaju poštuje pravo svih, pa i takozvanih manjina. Upravo je taj argument o manjini koja bi htjela jednaka prava kao i većina često korišten kod vjernika, zaboravljajući da su i sami kršćani u početku bili manjina, da ne spominjemo mnoge druge manjine koje su danas dovelel do toga da i žene imaju barem formalno jednaka prava u nekim društvima, da se rastavljeni članovi društva barem formalno ne stigmatiziraju, jednako kao i djeca rastavljenih roditelja. To su neke civilizacijske norme koje su dosegnute i neovisno o tome hoće li ih netko okarakterizirati kao dobre ili loše, one su tu i svaki čovjek ima pravo na poštivanje i prihvaćanje, osim ako se radi o području ugrožavanja slobode druge osobe. Ako sam ja dobro shvatila čitavu priču, ovdje se ne radi o ugrožavanju neke osobe (jer heteroseksuanlim osobama se ne oduzima nikakvo pravo) već o ugroženosti braka u slučaju da se homoseksualcima omogući pravo na brak. Ta institucija je već dugi niz godina intenzivno ugrožavana raznim pojavama (treba li ih nabrajati?), ali ova djeluje posebno opasna. Zašto? Ako sam opet dobro shvatila, najviše zato jer iz tog mogućeg prava na brak sklopljenog između homoseksualaca izvire i pravo na usvajanje djece. A dobrobit djece je doista općedruštvena briga . Samo se pitam je i način zaštite prikladan i cjelokupan. Pa se vraćem na logiku i pomiješane lončiće. Ovdje ću se poslužiti jednim povijesnim primjerom koji se najčešće koristi kao primjer miješanja Crkvenih i državnih, točnije kompetencija znanosti. Radi se o sučaju Galilei koji se po potrebi izvlači iz rukava za navodno pokazivanje i dokazivanje, uglavnom krutosti Crkve prema slobodnoj znanstvenoj misli. Ono što u korijenu ovog nesporazuma leži je zapravo čista zamjena teza, to jest prekoračivanje kompetencija i loša komunikacija Tako je Galilei svojom znanstvenom tvrdoglavošću tumačio usko teološka pitanja, a Crkva je jednakom tvrdoglavošću odgovarala znanstvenim jezikom. Naravno, politika je odigrala isto tako ključnu ulogu, pa se jedna znanstveno-teološka rasprava pretvorila i u politički problem. Da je Galiei bio još malo strpljiviji, ako mu je već stalo da Crkva svakako prizna njegovu teoriju, vjerojatno bi ova priča imala drukčiji epilog . Ono što se tražilo od njega od strane Crkve bio je čvrsti znanstveni dokaz!za njegovu hipotezu, kojega on tada nije mogao u potpunosti ponuditi. Pitanje je naravno što bi Crkva, koja ga je u početku podržavala i financirala dalje učinila da je on dok je još bio u dobrim odnosima s njom, u slučaju da je takav dokaz mogao ponuditi? To nećemo nikada doznati, jer se dijalog srozao na optuživanja i zabrane. A to uglavnom ne stvara nove mogućnosti daljnjeg dijaloga. Mene ova rasprava o homoseksusalnom braku jako podsjeća na ovaj slučaj. Evo i zašto. Brak u biblisjko- kršćanskom smislu i tumačenju Crkve doista može biti sklopljen samo između muškarca i žene i premda se svakom biblijskom tekstu može pristupati s različitih stajališta, s onog vjerskog ovaj je vrlo jasan i jednoznačan. I neka crkveni brak ostane takav-do kraja vremena. Amen. Što se pak civilnog braka tiče, evo i konkretnog prijedloga, da ne ispadne kako samo teoretiziram. Civilni brak bih ukinula i uvela različite pravne modele kojima bi se svaki odnos mogao legalizirati, s posebnim zakonom o zaštiti djece u svakom ponuđenom modelu. To bi uključivalo onda i druge kriterije za dobrobit djece, a ne samo pretpsotavku da su im roditelji heteroseksualni par. Tako bi se brak u smislu vjerskog poimanja maknuo iz područja građanskog prava-usput naziv Građanska inicijativa mi je u ovom kontekstu još jedna primjer pomiješanih lončića. Dok bi se s druge strane homoseksualcima na taj način dalo do znanja da imaju pravo na zakonski ozakonjenu vezu, ali ne unutar Crkve i njezinog vjerskog poimanja braka. Zašto je pak homoseksualcima koji su po mnogočemu progresivna strana u priči, stalo baš do tog najkonzervativnijeg oblika zajedničkog života kao što je brak, ostaje mi dijelom nerazumljivo. Razumljivo mi je u smislu da su zakinuti za nešto na što heteroseksualci imaju pravo. Ali sa ukinućem civilnog braka, svi bi građani imali jednaka prava. Naravno, ostaje i dalje pitanje dijaloga Crkve i homoseksualaca i tu još treba jako puno raditi i naći modele za vjernike homoseksualce.
Ali ono što je meni opet poveznica s Galileovom pričom je činjenica da se argumenti iz područja vjere najčešće mogu čuti iz usta homoseksualaca ili onih koji ih podržavaju. Pa tako oni podsjećaju katolike kako je Isus rekao da treba ljubiti bližnjega svoga i kako nikoga ne treba isključivati iz te grupe "bližnjih". Da se zasramimo kako sami to često zaboravimo.
S druge strane katolici (barem oni koji se formalno tako izjašnjavaju) često ne prezaju od izljeva agresije prema homoseksualcima. A da budemo pošteni, agresije ima i s jedne i s druge strane. Kao što ima i miroljubivih i razumnih glasova. Ono što mene smeta je ta agresija i provokacija, bez obzira s koje strane dolazi.TAko mi se ne čini primjerenim, a kamoli produktivnim kada se u Povorci ponosa (ovdje sam to u Beču doživjela) skupe polugoli pripadnici gay populacije i blago je reći "izmjenjuju nježnosti" u javnosti. Jednako tako mi je to degutantno kada to radi neki heteroseksualni par na javnom mjestu. Ovdje stvarno ne mislim ne na poljubac ili držanje za ruku, već na gotovo seksualni čin u javnosti. Jasno mi je da se nekako moraju izboriti za svoja prava, ali taj način mi se čini kontra-produktivan. Da se ponašaju uobičajeno za prosvjede – izvikuju do čega im je stalo i nose svoje transparente, bez opće ne-primjerenih seksualnih aluzija, naišli bi vjerujem na više razumijevanja i podrške. Jednako tako vjerujem da bi iskreniji i otvoreniji odnos prema homoseksualcima od strane vjernika isto tako smanjio sraz netrpeljivosti.
Pita mene tako moj nećak što mislim kako bi se osjećao njegov frend u školi iz hipotetske gay familije. Zbog buke i agresije u vlasitoj familiji po tom pitanju, nisam mu stigla odgovoriti da to uvelike ovisi i o njemu , a onda i o čitavom društvu. Jednako kao što su se nekada djeca rastavljenih roditelja osjećala obilježenima, a danas je to gotovo pa "normalno".
I dok se zbog civilizacijskih promjena koje nam veikim dijelom svima u konačnici nešto donose i odnose, granice "normalnosti" pomiču, žalosti me način kojim se komunicira I imam osjećaj da glave opet padaju uzaludno. Jer Zemlja se ipak okreće, htjeli mi to priznati ili ne. Pitanje je samo kako ćemo se s tom vrtnjom nositi.
|
- 19:48 -
Komentiraj (2) -
Isprintaj -
#
|
