"Što te nemaaaa, što te nemaaaa?"pjevaju mi moji neki prijatelji koji su nekada čitali moj blog. A ja nemam neki jednostavan odgovor, pa ću samo ukratko odgovoriti da me nema jer se bavim nekim drugim stvarima u životu (između ostaloga i pjevanjem-da ostanemo u revijalnom tonu), premda su me neke teme jako zaokupljale i u glavi sam ispisala stranice tekstova, monologa, dijaloga, molitvi i pjesama...ali zbog neke kombinacije prezasićenosti i straha da se uhvatim u koštac s nekim stvarima o kojima nisam bila spremna diskutirati, nisam ih uobličila u obliku napisanog teksta.
No, nekada je dobro i šutjeti, a kad već pišem o glazbi, sjetim se izjave Kletzmer klarinetista Giore Feidman, koji kaže kako glazba počinje s tišinom. Pa neka ovo razdoblje ne pisanja bude isto tako označeno kao kreativna tišina prije prvog tona.
A prvi zvuk otipkanog bloga posvećujem posjeti i predavanju hrvatskog predsjednika, pravnika i glazbenika Ive Josipovića povodom otvaranja, 8. Festivala hrvatske glazbe u Beču pod nazivom Kunst und Politik iliti umjetnost i politika. Kako se u svom izlaganju ipak više bavio odnosom glazbe i politike, čini mi se hrvatski (pretpostavljam radni naziv) prikladnijim od njemačkoga. Uvodno predavanje na njemačkom o liku i djelu Ive Josipovića održao je tajnik Hrvatskog društva skladatelja Antun Tomislav Šaban. Osim navođenja nekih ključnih informacija o djelovanju i funkcijama Ive Josipovića kao glazbenika, dotaknuo je nekoliko zanimljivih pitanja i tema. Jedno od njih je bilo i pitanje što razlikuje jednog komponista-predsjednika od ostalih državnih dužnosnika? Ili gdje prestaje Ivo Josipović kao glazbenik, a počinje njegova politička funkcija?.Osim toga je potegnuo vječnu temu hrvatske glazbe, a odnosi se na njezinu nacionalnu svijest, odnosno zamjerke da neka glazba nije "dovoljno nacionalna". Ovdje je citirao Blagoja Bersu, koji je pred stotinjak godina živio i djelovao u Beču i koji je na slične optužbe odgovorio pitanjima:"Je li Beethoven skladao u nacionalnom duhu?Postoje li nacionalni motivi kod Wagnera? Sama domovina je iznjedrila velikane. Svi oni koji se boje da ne zvuče dovoljno nacionalno i kopiraju jedni od drugih, gube svoju individualnost, bez koje nema umjetnosti." Pretpostavljam da se ovdje već umiješala politika, jer sama glazbena struka glazbu najčešće dijeli na dobru i lošu, bez obzira na žanr. Ali vrednovanje iz nekog nacionalnog (ili nacionalističkog) diskursa ima sigurno drukčije kriterije.
Zato se na početku svog predavanja, održanog na engleskom jeziku, i sam Jospipović opisao kao Dr. Jekyill i Mr.Hyde. U prezentaciji punoj shema, slika i glazbenih sekvenci na početku je povukao paralelu između glazbenog orkestra i vlade. I jedna i druga organizacijska struktura sastoji se od mnogo "svirača" kojima "dirigira" dirigent, u hrvatskom slučaju Zoran Milanović. Zatim je naveo zajedničke karakteristike glazbe i politike. Nabrajam samo neke koje su mi ostale u pamćenju, od potrebe slušanja i komunikacije, do organizacijskih sposobnosti i empatije.
Nakon toga je naveo neke primjere političara koji su se bavili glazbom, od nekih prilično kvalitetnih kao što su bili prvi američki predsjednici Thomas Jefferson ili John Quinncy Adams, s još jednim američkim puno kasnijim primjerom Billa Clintona, do nekih nemuštih pokušaja ruskog predsjednika Putina u čiju "klasu" je smjestio i Tita. Nakon toga je proširio temu na "korištenje" nekih glazbenika u propagandne ideološke svrhe. Jedan od najpoznatijih primjera je onaj s Hitlerom i Wagnerom glazbom. Osim primjera korištenja i uzdizanja nečije glazbe u političke svrhe, osvrnuo se na primjeri istrebljivanja "nepodobne" glazbe i umjetnika. Ovdje je Josipović proširio područje umjetnosti i na književnu, s najpoznatijim primjerom Solženjicina koji se otvoreno opirao totalitarnom Staljinovom režimu i bio zatočen u sibirskom logoru i kasnije prognan. Dao je i hrvatski primjer Borisa Papandopula. U svakom slučaju, osvrnuo se na sve režime, lijeve i desne. A isto tako je posebno progovorio o vremenu nakon osamostaljenja Hrvatske i rat uu Hrvatskoj. Slika Vukovara prije i poslije razaranja srpskih vojnih snaga, bila je uvod u ovo razdoblje kada se umjesto glazbe slušala buka oružja. I nastala šutnja ili optuživanja u kulturnim krugovima Srbije i Hrvatske. Ali i u to vrijeme komunikacija Društva skladatelja dviju zaraćenih zemalja, nije prestajala. I jednim primjerom je doista potvrdio sličnost politike i glazbe,barem što se "tajnih sastanaka" za vrijeme rata tiče. Druga je stvar kakva je vrsta komunikacije bila prisutna na onom političkom, a kakva za glazbenim stolom...Meni su uvijek najsnažnije konkretne ljudske priče, a ova je upravo takva. Naime, tajni sastanak je održan u Budimpešti za vrijeme rata u Hrvatskoj, a sin tadašnjeg predsjednika Hrvatskog društva skladatelja bio je hrvatski branitelj kojem se izgubio trag. I njegov otac ide na taj sastanak s kolegama iz Srbije. I uz pomoć srpskih kolega uspijeva doznati u kojem logoru mu je sin zarobljen...Potresna priča sa, u ovom slučaju, sretnim završetkom. Zadnji dio bio je posvećen glazbenicima koji su u svojem stvaralaštvu prenosili ideje o humanijem društvu kao John Lennon ili Joan Baez ili kritizirali negativne političke trendove. Zanimljiv primjer jedne mlade umjetnice koja sve svoje pjesme stvara na kritici političara, sam na žalost zaboravila. Bio je tu još prikazan kratki dokumentarni film s John Cageom na Dolcu, čiji autor je bio prisutan u dvorani. Predavač je u jednom trenutku pozdravio i prisutnog Alfi Kabilju, autora poznatog mjuzikla Jalta,Jalta koji upravo spaja ove dvije teme, odnosno kroz glazbu progovara o političkim podjelama i jednom boljem svijetu. Po mom mišljenju, ovaj autor je mogao naći mjesto u prezentaciji, jer da nije bio u dvorani, ne bi bio ni spomenut...Pred sam kraj predavanja, prikazani su dijelovi s koncerata Filharmonija u Zagrebu i Ljubljani, a ako se dobro sjećam spomenuto je i gostovanje beogradske Filharmonije 2011. u Dubrovniku. I za sam kraj, izvijestio nas je predsjednik o jednom čudu koje još traje...a to je činjenica da je upravo on izabran za predsjednika. I naravno, sada već puno suverenije, priviknuvši se na čudo zvano politika, pustio nam je spot sa hrvatskim glazbenicima snimljen za njegovu predsjedničku kampanju.
I evo danas, na dan oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, slušam što i u kojim političkim tonalitetima govore političari o tom događaju. Neki stari politički lisci koji sviraju onako kako misle da je trenutno poželjno, izvlače iz naftalina stara saznanja, neki mlađi koji su iz opozicije prešli u poziciju ne snalaze se najbolje s diplomatskim formulacijama, neki su valjda po nacionalnom ključu zabrinuti tko će "to sve platiti", a Ivo Josipović, premda glazbenik, a ne doktor (što je ipak češća kombinacija u hrvatskoj politici) ima napisanu izjavu, koja koliko god "pravi Hrvati" iznervirani njegovom pomirljivom politikom prema Srbima i ateističkim svjetonazorom, a aferu ZAMP da ne spominjem, zvuči politički jasna, diplomatski dobro sročena, a govori sadržajno ono što vjerujem većina Hrvata osjeća. Time dokazuje koliko je važno dobro sročiti melodiju, a ako je ona k tome i iskrena i autentična, onda je to stvarno dokaz dobrog skladanja.
Što se pak same glazbe tiče, moje glazbeno uho nenaviklo na bijenalske zvukove, na koncertu nakon predavanja sa sjajnim mladim glazbenicima Muzičke akademije u Zagrebu koji su na samom kraju izveli Josipovićev Dernek, nije se moglo u potpunosti opustiti. Očito je pojam partijanja ovisan o tome kojem profesionalnom ili još uže gledano, glazbenom krugu ljudi pripadate i jeste li autor ili konzumator (jer nešto što je u procesu stvaranja pravi izazov, ne mora nužno biti i ugodno za slušanje). Neki će se zaklinjati u glazbenu kvalitetu hrvatskog predjednika, neki će ga smjestiti u osrednje glazbenike, a sam Ivo Josipović će priznati da su njegovi profesori smatrali da treba još više vježbati. Moj dojam je da osobe koje se ne predaju samo jednom pravcu u životu, možda nisu u svim područjima postigli perfekciju, ali imaju priliku iz raznih područja svladati (po)nešo i time proširiti vidike i steći otovrenost i onu intelektualnu znatiželju koja omogućava da se s jednakim žarom bavite i naočigled nepovezanim područjima života.
A ako se malo bolje pogleda i kroz sam današnji primjer, povezanost politike i glazbe je konstantna. Tako su na današnji dan, oslobađajućih presuda u Hagu, ponovno na HTV-u zasvirale domoljubne pjesme iz ratnih vremena. Stare emocije iz razdoblja Domovinskog rata, u vremenu ekonomske i političke krize, kada i Crkva u Hrvatskoj i dalje učvršćuje svoju poziciju političkog kroničara, zazvučale su (uglavnom) jednako glazbeno nemušte, i izazvale slike stradanja, patnje, sjećanja na jedno vrijeme koje je svakome od sudionika obilježilo jedan dio života.
Kada su emocije u pitanju, ne treba biti možda umjetnički prestrog, reći će neki...doza kiča je u životu sasvim legitimna, pa tako i ona domoljubna, pogotovo na ovakve dane za jedan narod.
Ono što meni ostavlja gorak okus u ustima je činjenica koju je premijer Milanović pokušao tematizirati, a to je da su istina i pravda na vrlo tankoj liniji od neistine i nepravde. JA bih dodala, u političkom svijetu. Jer u nekim drugim paralelnim svijetovima koje pokušavamo živjeti, dobro znamo ili osjećamo što je istinito i pravedno. Ali u politici, a očito i sudstvu je moguće da netko tko je godinama slovio za zločinca, preko noći (p)ostane heroj. Prebacivanje odgovornosti i političkih žrtvenih janjaca je oduvijek bilo, pa i u takozvanim demokratski uređenim društvima. Pitanje o tome tko je na kraju kriv i tko će odgovarati, ostaje otvorenim...Jer u konačnici, tko može biti kriv za ratne zločine, osim pojedinaca koji su ih učinili? Ovdje se govor premijera i predsjednika razlikuje. Dok prvi kaže da hrvatski narod i dalje nosi odgovornost za nedjela u ratu, drugi smatra da samo pojedinci mogu odgovarati.. I ovdje vidim glazbenika koji razmišlja kao individualac, pa i nejgove političke kategorije poprimaju ton individualne krivnje. To je upravo ono što vrlo malo političara može razumijeti. A politika je često u svojoj biti upravo stavljanje u ladice, opredijeljivanje na strane, u kojima čovjek ostaje zaboravljen. Zato bih rado čula da i crkveni dostojanstvenici manje govore političkim riječnikom, više o čovjeku, pojedincu, a manje o narodu....jer narod u svojoj biti nije dobar ili zao. Premda je percepcija poimanja nekog naroda, često prepreka za bilo kakvu daljnu komunikaciju. Ako se osvrnemo na svjetske medije, koji su danas ipak bili puno više zaokupljeni sukobima Izraela i Palestine (ili nekih Izraelaca i Plestinaca?), i ako onda napravimo paralelu poimanja velikog broj hrvatskih građana, koji smatraju da židovski narod već (pre)dugo koristi holokaust kao zalog svoje budućnosti, dok se istovremeno izvikuju parole kako Domovinski rat u Hrvatskoj ne smije nikada biti zaboravljen, vidimo kako su percepcije različite...A glazbe svira i dalje.
I ratovi doista ne bi trebali biti zaboravljeni, ali samo iz jednog razloga...da se ponovo ne ponavljaju, a ne zato da budu zalog novih mržnji i razaranja. Što se krivaca za rat ili u ratu tiče, oni često ostaju nekažnjeni. Ili podlegnu zubu vremena, a kada ih povijest počne percipirati kao krivce, više ih najčešće nema među živima. Zato možda samo na osobnoj individualnoj razini možemo potpuno biti sigurno je li netko za nešto kriv ili ne. Sve drugo mogu biti interpretacije- I već su prisutne u slučaju oslobođenih generala.. Dok će jedni jasno istaknuti da akcija Oluja nije bila zločinački pothvat na čelu sa dvoje prvo optuženih, a zatim solobođenih generala, ali da je bilo zločina za koje oni koji su ih počinili još nisu odgovarali, drugi će reći kako je ova presuda dokaz da je Domovisnki rat i čitav hrvatski narod čist i bez mrlje u njemu. Bojim se da rat nije gotov i da još dugo neće biti...
Zato mi je drago da je barem na neko vrijeme u vrhu hrvatske politike i jedan glazbenik koji zna da glazba ostaje, i nakon onih koji određuju kako bi ju trebalo svirati.
A noćas će se sigurno puno svirati i pjevati u domaji. Hoće li se pjesmom i glazbom proslaviti kraj jednog razdobja i otvoriti za novo, tek će se vidjeti. U obraćanju okupljenima na Trgu bana Jelačića, general Gotovina rekao je da rat pripada prošlosti i da se treba okrenuti budućnosti.
Kao što pjesma kaže..."A sutra, sutra je novi dan..." Osim ako se ne odlučimo za neki politički "Deja Vu".
|