bio je naziv ovogodišnjeg slavlja povodom Božića u jednoj bečkoj državnoj školi koju polazi djevojčica. Koordinator događaja mi je ispričao kako je bilo puno otpora i problema od političke stranke narodnjaka u ostvarivanju ideje da na slavlje budu pozvana sva djeca, bez obzira na vjersku i(li?) nacionalnu pripadnost. Odnosilo se to ponajprije na male muslimane. Zbog toga je proslava pripremana kao prikaz različitih vjerskih slavlja najzastupljenijih svjetskih religija, s prevladavajućim elementima katoličkog Božića.
Prije toga je bila održana sv. Misa u najbližoj župnoj crkvi za onu djecu koja su željela ići i na bogoslužje.
Kako sam malo zakasnila na pozdravnu govoranciju, stigla sam na dio kada su djeca uz pomoć fotografija na platnu ,uz nekoliko popratnih rečenica predstavljala najvažnija slavlja pojedinih religija. Bilo je tu kršćanskih, muslimanskih, židovskih, budističkih, hinduističkih običaja, uglavnom povezanih uz poruku mira i dobrote.
Nakon toga su pojedini razredi otpjevali, odigrali ili izrecitirali prigodne pjesme, recitacije i igrokaze, a na samom kraju su djeca ne-austrijskih korijena poželjela Sretan Božić i(li) – ovisno o tome poznaje li pojedini jezik to slavlje i slave li ga ta djeca, i Novu godinu za sve prisutne.
Na samom kraju se djeci, učitelji(ca)ma, roditeljima i predstavnicima vjerskih zajednica, obratila gospođa čije ime ne znam, ali sam zaključila da je iz nekog magistrata zadužena za školstvo. Jako je lijepo naglasila kako je unatoč otporima jedne stranke, do slavlja u ovakvom obliku ipak došlo. Podsjetila je na jedan prošli režim koji je isključivao ljude po pojedinim rasnim i nacionalnim obilježjima i kako to nije u duhu ove škole i društva. Jer djeca već žive zajedno i druže se, pitanje je samo kako ćemo ih naučiti da se međusobno odnose. S poštovanjem prema domicilnoj kulturi i prihvaćanjem drugih...ili ne. Na mene su te riječi jako pozitivno i umirujuće djelovale, a ponos kada je djevojčica sa još dvije školske kolegice poželjela na hrvatskom Sretan Božić i Novu Godinu, je upotpunio atmosferu ne(s)pretnih tehničkih nedostataka i srama pojedine djece, koju se na žalost nije najbolje čulo, pa su neki jezici ostali ne samo nerazumljivi, već i potpuno akustički nečujni. Zato su malobrojne, ali glasne Hrvatice dobile poseban pljesak.
A evo što je moja mala bečka Hrvatica poželjela, napisala i ostavila na prozoru kao svoju božićnu želju: "Dragi Isusek, molim te da ne izgubim mamu i tatu i da ne bude rata. "
Vjerujem da ne moram opisivati koje su me emocije obuzele dok sam to čitala. Objasnila mi je da nije poželjela nikakvu stvar ili igračku, jer da se može i ovako nešto poželjeti. Ali je zato u maniri svog istovremeno empatičnog i prefriganog velikog srca spomenula, pronicavo me promatrajući, kako bi bilo zgodno dobiti i blej blej (Beyblade), ako je moguće. Poznavajući svoju djevojčicu, mislim da je odavno skužila tko je zadužen za koje želje, pa ih je samo usmjerila na prave adrese.
Ja se trenutno još oporavljam od opake crijevne viroze i ovaj Božić će mi, barem što se hrane tiče, biti posniji nego inače. Velike riječi, priče, propovijedi o milosrđu, pomaganju, ljubavi prema bližnjem, izgledaju mi na nekoj globalnoj sceni nestvarno u svijetu u kojem živimo. Naši mali uski svjetovi povremeno se otvore toj zajedničkoj želji za mirom, prihvaćanjem drukčijih i suživotu. Ali kao što vidimo, zapnu na prvoj kvartovskoj političkoj instanci. Ipak i te male zajednice kao što je naša župna ovdje u Beču, u kojoj sam i sama angažirana, gdje susrećem ljude koji konkretno rade na odgoju novih generacija, ne samo kao boljih vjernika, već prvenstveno boljih ljudi... daje mi nadu da su mali uspjesi u nadvladavanju odvajanja, a kasnije i mržnje i ratova, ipak mogući. Teško, s puno truda, ali i puno veselja na kraju.
I premda ovo nije kraj, već samo još jedan Božić u nizu mnogih koji neće proći svima sretno i blagoslovljeno, želim vama i sebi od srca da naučimo primati i ne-ispunjene želje i da radimo na tome da ih sami svojim snagama što više ispunjavamo. Zato nam naravno trebaju i dobronamjerni, skromni i otvoreni ljudi oko nas. Rado bih vam poželjela i što više takvih osoba, samo ne znam na koju adresu da uputim tu želju... možda samoj sebi, pa onda i svakome od nas... O konsenzusu pojmova dobronamjernosti, skromnosti i otvorenosti, možda kojom drugom zgodom... Za sada uputimo pogled prema novorođenom djetetu i nadajmo se da će nam dati odgovor u svojoj potpunoj neiskvarenosti. Kad ostavimo sav kič i sladunjavost ovog prizora, ostaje istinska tajna i misterij Božje ljubavi prema čovjeku, kojega uvijek nanovo otkrivamo, čudimo mu se, ljutimo, odbacujemo ili prihvaćamo. Ali tajna ostaje i dalje prisutna. Da nije tako, ne bi ponavljali taj put prema jaslicama već toliko dugo. Zajedno s onima koji ne vjeruju u priču o malom Isusu kao Sinu Božjem. I što se mene tiče, ne moraju, mene to uopće ne vrijeđa Njihov put je drukčiji, cilj im je možda nazvan nekim drugim imenom. Ne želim nikoga uvjeravati, obraćati, dokazivati. Neka svatko stoji tamo gdje je, toliko dugo koliko želi, kao čovjek koji drugome želi dobro. I to je poruka Božića za mene, koja onda može biti upućena svim ljudima, uz naravno uvijek postojeću pretpostavku kada se radi o dobroti, a to je postojanje dobre volje. Dakle, otvorenog srca - Baš kao i zajedničko slavlje mira u jednoj bečkoj školi u koju zajedno polaze djeca različitih kultura, vjera, nacionalnosti. To naravno ne znači da se odričem svoga u korist neke sve-vjere, i da ću početi slaviti hinduističke blagdane. Ili da ću zagovarati odlazak na polnoćku kao čuvanje nacionalnog obilježja. Ali jednako rado primam poruku mira i blagoslova od neke druge vjerske zajednice za njihov blagdan.
Trebamo li još nešto više za Božić? Kada govorimo o domeni za koju smo zaduženi mi sami...
Onu nebesku prepuštam Njemu, nisam ni ja baš za sve odgovorna.
Sretan vam Božić!
|
