13.07.2010., utorak
Tko je naš bližnji na godišnjem odmoru?
Ima tako nekih dana, točnije rečeno večeri, u našoj ljetnoj oazi koje su prepune raznih događaja i nakon kojih se vratim mrtva-umorna i prepuna doživljaja. A sve se to događa pod nazivnikom godišnjeg odmora.
Tako smo se za jučerašnji izlazak raspodijelili svatko prema svojim afinitetima. Moja austrijska prijateljica i ja smo odabrale odlazak na nedjeljnu misu, Savršeni se uputio s ostatkom ekipe iz oaze na kazališnu predstavu, a djevojčica je s ostatkom muškog dijela austrijske ekipe gledala najvažniju sporednu stvar na svijetu u jednom od prepunih novaljskih kafića, nadajući se da će naići na svoju sestričnu.
Budući da je moja austrijska prijateljica tzv. praktična vjernica i da dobro poznaje dijelove sv. Mise, nije ju omelo to što ju sluša na stranom jeziku koji ne razumije, osim par riječi. Pravi izazov za mene predstavljao je prijevod nekih dijelova propovijedi. Naime jučerašnje Lukino Evanđelje s pitanjima: "Što moram činiti da baštinim život vječni i tko je moj bližnji?", bila su svećeniku inspiracija za jednu parabolu o ženi koja je u svojoj molitvi zamolila Isusa da ju posjeti i čula glas koji joj je odgovorio kako će ju sutra posjetiti, bacila se na spremanje kuće i čekala čitav dan. Tog dana su sedam puta na njezina vrata pokucali razni prosjaci, a ona im je svima zalupila vrata i otjerala ih s objašnjenjem kako čeka važnog gosta. Kada je razočarano predbacila Isusu kako ju je prevario, on joj je odgovorio kako je sedam puta toga dana bio kod nje. Taj dio pričice mi je još išao, ali kad je svećenik bez neke povezanosti počeo priču o tome kako se u životu Bogu i majci ne možemo nikada dovoljno odužiti, imala sam problem kako da mojoj prijateljici čiji muž i u praksi jednako žrtvuje za svoju djecu kao i ona, objasnim kako je majka u nekim dijelovima Lijepe naše nešto posebno, i kako se time još jače potiče slika neravnopravnosti s muškarcima, od kojih je veliki broj bio na toj istoj misi u crkvi sa svojom djecom (a ne pred televizorom gledajući finale SP u nogometu). Zato sam joj rekla kako ću joj taj dio pokušati naknadno objasniti.Nakon toga smo otišle u obližnju galeriju i pogledale Senečićevu izložbu crteža. Tada sam ugledala SMS od Savršenog koji je bio na Vukmiričinoj predstavi sa jazz sastavom i napisao kako su odlični da došećemo do ljetnog kina. Naš ženski dio se brzo uputio tamo i tada je tek slijedio pravi kulturno-prevodilački šok. Željko Vukmirica je odlučio Krležu prepjevati u jazz, rap i izdanje srpskih narodnjaka sa primjesom nacionalističkih i globalističkih aluzija i komentara. To prevesti jednoj Austrijanki, bilo je samo dijelom moguće, i tu se pokazuje više nego inače kako je jezik samo jedan dio prevođenja, a kulturna baština i način razmišljanja, aluzije i mentalitet onaj drugi, gotovo nemoguće prevodiv dio. Sva sreća da dobra glazba govori sve jezike... Vukmirica je gledatelje stalno uključivao u predstavu, a jedan od aktivnih su-glumaca bio je i Savršeni. Nisam to vidjela, a li po pričanju ekipe ispalo je da je taj njegov premijerni odlazak na pozornicu s još jednim našim susjedom iz Oaze, bio neponovljiv. Dečki su predstavljali lijevu i desnu političku opciju, Savršeni je bio ljevičar, a susjed desničar, Vukmirica je bio Tito i njih dvojica su ga trebali držati za one viseće stvarčice kod muškog spolovila, a kako su to točno izveli mogu samo pretpostaviti. Sve u svemu, Vukmiričin zaključak kako su Nijemci sve ono što nisu uspjeli oružjem, osvojili kroz gospodarstvo, moja austrijska prijateljica razumjela je jako dobro. Jer Austrijanci imaju potpuno jednak osjećaj inferiornosti u odnosu na Nijemce u tom pogledu i smatraju se prodanima jednako kao i Hrvati. Eto malo univerzalne katarze kazališta i relativizacije osjećaja sluganstva od kojega navodno Hrvati jako pate.
Nego, ono što je slijedilo nakon toga je pravi primjer spoja propovijedi o tome tko je naš bližnji i hrvatskog načina kako se nosimo s pomaganjem bližnjima, odnosno s nekim službama organizirane pomoći.
Dakle, vozimo se mi od Novalje prema našoj Oazi i skužim ja kako na toj prilično brzoj i opasnoj cesti po kojoj se jurca prema hrvatskoj Ibizi, na pločniku sa strane leži na leđima neki dečko, sa raširenim rukama i nogama. I kažem ja Savršenom kako je netko na pločniku razvaljen i nikoga kraj njega i neka stane. Već smo prošli taj dio i kaže mi Savršeni da nema gdje stati na toj cesti i kako je to sad i opasno, i neka nazovem 112. I okrenem ja 112 i kažem tamo ženi što smo vidjeli, a ona mi kaže kako će me prespojiti sa službom u Gospiću (Novaljci se po staroj hrvatskoj navadi ne mogu živi vidjeti sa Pažanima i Zadranima, pa spadaju u Ličko-senjsku županiju). I javi se neki ženski glas i ja ponovo ispričam što sam vidjela i žena se počne na mene derati, da je naša dužnost bila stati i provjeriti treba li pomoć i je li to sad znači da čovjek leži, svi prolaze i nitko ne pomaže? Baš sjajno, jaki smo mi ljudi kad samo tako prolazimo kraj nevolje drugoga. Nakon ove moralističke prodike jače od bilo kojeg svećenika u crkvi, i mojeg neuspješnog pokušaja objašnjenja kako nismo uspjeli stati, jer je to na tom mjestu s autom bilo preopasno i kako zato i zovemo da se čovjeku pomogne ili provjeri je li mu pomoć potrebna od službe koja je za to zadužena, žena me umjesto pozdrava ispitala s kojeg broja zovem i moje podatke i obavijestila kako će me možda policija kontaktirati, ako će biti potrebno. Zaklopila mi je slušalicu, a ja sam se osjećala kao posrano derle koje je učinilo krivo što je mami reklo istinu. Savršeni se na takve situacije obavezno šeretski nasmije uz zaključak kako je osjećaj za druge i pomaganje nekada bolnije od gledanja svog posla...
Znam da nisam učinila neku veliku stvar kao Ankica Lepej ili još neki osviješteni građani koji su svojom hrabrošću ukazali na neke nepravilnosti ili pozvali pomoć, ali ne razumijem zašto se već i dobra volja da se ukaže na nekoga tko možda treba pomoć mora tako iskritizirati. Prihvatila bih u potpunosti uputu kako ipak u takvim situacijama djelovati, ali način na koji je ta žena sa mnom razgovarala je sramotan. Ne samo za turističku zemlju, već za bilo koju zemlju i bilo koje okruženje, bez obzira na vjersku pripadnost, nacionalnost i ne znam ja koja sva još obilježja kojima se ljudi vole ponositi i isticati ih.
Dakle, ako se pitate kao vjernik, razočarani vjernik, rezignirani ne-vjernik, agnostik, nacionalist, ljevičar... tko je to moj bližnji, nazovite gospićki 112 i žena ugodnog glasa dati će beskompromisan odgovor na vaše pitanje: "To je, debilu ignorantski, svatko ko leži na cesti za hrvatsku Ibizu, bez obzira radi li se o pijanom mladiću ili slučajnom promatraču zvjezdanog neba koji se ispružio.
I imaš stati, čak i po cijenu sigurnosti sebe i svoga djeteta", koje je, usput, zaključilo kako postoji samo četiri varijante zašto neki striček leži na cesti...
Nije da mi je žao što sam nazvala, voljela bih znati je li sve u redu s čovjekom, pa ako je netko nakon mene tamo prošao ili možda zna nešto, molim neka mi se javi... ili nazove ugodnu gospođu i provjeri, jer ja se bojim još jednog takvog razgovora.
Mirno vam more i što manje potrebite braće na cestama vam želim... Mah-mah!
|
- 12:53 -
Komentiraj (7) -
Isprintaj -
#
08.07.2010., četvrtak
Ribarenje i ribarsko prigovaranje 2010.
Ništa od moje najavljene teme u prošlom postu. Barem ne za sada. Djevojčica paradira u Star Wars majici po moru i proživljava ovu fazu u novom-starom okruženju.
Evo me opet u našoj ljetnoj oazi u domaji koja mi nakon prvih par dana raspremanja, borbe s posljedicama bure i vlage nakon godine dana u kući i dvorištu, nudi konačno priliku i da mi odmor krene u pravcu te riječi. Kako smo došli polubolesni, a nismo se htjeli odreći odmah kupanja i druženja, malo je potrajalo dok sve nije došlo na svoje uobičajeno mjesto. Pa tako i naša ljetna noćna druženja i razgovori o svijetu i Bogu kojima si uz neki zalogaj i čašu vina ili pive (ipak smo se sastali pod izlikom zajedničkog gledanja nogometa) dajemo oduška u promišljanju i polemiziranju raznih tema kojima je zajednička želja da se protresu pod okriljem ljetne noći, laganog žamora iz drugih oaza i povremenog prekidanja polupospane, ali još uvijek zaigrane dječice. Kako smo mi neka vrsta polutipičnih gastića, a trenutno smo okruženi našim, već starodjedilačkim hrvatskim, i prirode i kampiranja željnim austrijskim prijateljima, povoda za razgovore ne nedostaje. Ipak ima nekih tema kojima se gotovo svake godine, s možda drugim povodima, uvijek nanovo vraćamo. U već gotovo uhodanoj tradiciji i ovogodišnje prvo ugodno zajedničko druženje započeli smo predstavom Novaljskog trijatra. Ove godine je novaljsko kazališno ljeto bilo otvoreno predstavom Art teatra o odnosima, promjenama životnih okolnosti i njihovom utjecaju na ljude i njihovo međusobno prijateljstvo i prije svega o (ne)iskrenosti u prijateljskoj komunikaciji. Očito smo i sami zaplovili tim morem iz kojega se svatko želi vratiti s nekim ulovom.
Povod je ovog puta bila izjava kako je muž moje austrijske prijateljice, koja ljetuje u blizini, preuzeo njezino prezime. Sad kada to pišem, sjećam se da je tome slijedila neka priča i više nisam niti sigurna je li to tako ispalo, ili se umiješala ljuta gospođa majka prijateljičinog supruga, koja je protestirala i tako priči dala pravi životni zaplet. Ako se ne varam, postignut je dogovor da muž zadrži prezime, a za uzvrat krene na razgovore ugodne kod stručnjaka za iste, ne bi li osvijestio svoju poziciju u odnosu na gospođu majku i tako napravio mjesta za svoju buduću ženu. U svakom slučaju, priču ću sada provjeriti, jer su oboje sada u blizini, a izazvala je onu drugu vrstu bure u našem malom mistu. Dakle, sama spremnost jednog Austrijanca da preuzme suprugino prezime, zahuktala je borbene redove hrvatskih muževa uz poklič Nikole Šubića Zrinjskog: "U boj, u boj, mač iz toka braćo." Jučer Turci, pred dvadesetak godina pobunjeni Srbi, a danas se brani dostojanstvo hrvatskih tradicijskih obiteljskih vrijednosti, a jedan od posljednjih bastiona te borbe je prenošenje očevog prezimena. Jer kako sam nakon malo nezgodnog kopanja uspjela dokučiti, sve smo im (mi, žene) već uzeli, oni nama ne mogu majčinstvo (čitaj rađanje-dala bih ga sutra s užitkom da mogu) pre-uzeti, pa ostavimo barem tu dobru staru navadu da se dijete zove kao ja. Ne zaboravljajući pri tom spomenuti da je očinstvo ionako uvijek upitno, pa prenošenje očevog prezimena daje neki osjećaj sigurnosti ili čak i zadovoljštine za moguću ne-sigurnost. Ja sam u čitavoj priči uz još jednu dragu i pametnu tišu sestru-travarku (brat umjetnik ju je odmah prozvao vješticom), predstavljala bahate emancipirane žene koje se stalno nešto bune, a imaju već sve. Uključujući i muževo prezime koje nosi i djevojčica. Svoje djevojačko sam svela u Austriji na jedno početno slovo s točkom, dakle nitko ga i ne izgovara. Ali tog jednog slova se neću odreći. Sad se u meni zahuktava Mulan (prva asocijacija žene-ratnice zbog crtića koje gledam s djevojčicom), oštre se verbalni mačevi i borba se nastavlja. Na primjedbu zašto onda nisam zadržala majčino prezime (koje je opet od njezinog oca) nisam u potpunosti odgovorila, jer imam svoje privatne razloge koje ne želim iznositi. Ali čak i uz očevo prezime koje nosim, osjećam da mi to prezime puno više pripada, jer me otac odgojio (uz majku, naravno) i s njime sam odrasla, preuzela neke stavove i mislim da me u svakom slučaju određuje više od prezimena kojega nosi Savršeni i od kojega se po mnogo čemu razlikujem. Ali vratimo se mi daljnjem prigovaranju. Kažu muška braća, oni sve jednako rade kao i mi, i ne rade od toga toliku buku, ne bune se, ne jadaju jedan drugome kako im žena nema, već strpljivo podnose (nisu rekli kako i koliko) sudbinu ravnopravnih roditelja. Savršeni ovdje zauzima svoju dobro odnjegovanu poziciju UN-promatrača, koji nisu nikada intervenirali kad je trebalo, ali je izvukla svu korist za sebe, kimajući glavom na govor brata-umjetnika. Neutralnost zajamčena. Kažem ja da to nije istina, jer bi to značilo da smo potpuno isti i da nema razlike u muškom i ženskom načinu. A znamo iz iskustva da te razlike postoje i da stvari rješavamo različito, i hvala Bogu na tome. Mala digresija, sjetila sam se svoje rasprave s jednom blog-feministicom od prije par godina i kako sam tada zaključila da mi način agresivnog argumentiranja ne odgovara. Pitam se pretvaram li se u određenim situacijama u drukčije oblike ili sam to sve ja jedna te ista? Makar ovo još ne smatram agresivnim, već argumentiranim razgovorom. Premda braća to očito drukčije vide. Ali vratimo se razgovoru, još uvijek ugodnom. Kažu braća dakle, oni sve rade kao i mi i u jednakom obimu kad su kod kuće naravno, jer netko mora i zarađivati za kruh, jel tak? Poslovi njihovih jednako ili i više obrazovanih žena znamo ne donose jednaku zaradu, pa se mora radit, sve je to u dobroj tradiciji koju u tom kontekstu ne spominje nitko. Ali su ljuti, jer žene primjećuju da ih ima manje kod kuće - bezobrazna primjedba. Kao i hrpa drugih. Nego, ova tema nas ionako nije nikada dovela dalje od kreveta na kraju priče, jer tamo ne-ravnopravnost nije toliko bitna, dapače gubi se u više ili manje ravnopravnim različitim položajima i pozama. Nekim meni još teško rekonstruiranim slijedom, se obično nakon ove teme zakačimo udicom za homoseksualce. A da, raspad obiteljskih tradicijskih vrijednosti. Samo je jedan korak od odbacivanja muževog prezimena do sklapanja brakova među homoseksualcima. Jer kako kaže moj brat-umjetnik (stvarno mi je drag kad se tako uzbudi): "Onda ajmo igrati nogomet rukama, promijenimo sva pravila." Opasno je to mijenjanje, krene se mic po mic, daš ruku, a ode šaka , a možda i neki drugi organ. Popapala maca. I onda je uslijedila njegova rečenica na koju sam ja reagirala. Razgovor je postao manje ugodan. Nisam imala osjećaj da sam bila nepristojna, ali sam povrijedila svog muškog brata, a kasnije kada sam pokušala shvatiti kako i zašto, jer mi je žao kad se netko zbog mojih izjava osjeća loše, skužila sam pa ću pokušati objasniti i nadam se da će brat-umjetnik pročitati ovo. Dakle, reče on nešto u stilu (citiram možda nepotpuno). "Mi svi želimo promjene i napredak u našim životima." I ja ga na to prekinem, jer mi se taj tip političkog govora kada netko govori nešto u ime svih, a nije potpuno jasno što se misli, aktiviraju senzori za pojašnjenje. I prekinem ja njega bezobrazno i bahato kako mi svi možda ne želimo uvijek napredak i promjenu. On se zbuni i nije mu jasno što ova kvazi-feministički-polu-emancipirana-ne-do-mozgana sestra opet hoće. Sad se bori za ravnopravnost, a kad on spomene napredak i promjene, onda se opet buni. U prijevodu jednostavnijeg muškog izričaja: "Koji ti je ????" E, pa evo koji mi je. Mislim da prvo trebamo osvijestiti činjenicu da svaka promjena nije nužno napredak, i da čak i ako to dvoje ostavimo kao sinonim, za svakoga od nas to nešto drugo. Ne zaboravimo da smo se izborili kroz povijest za to individualno pravo svakoga da svijet doživljava kako želi i da su opće norme promijenile sadržaj, ili ga izgubile, kako vole ponavljati neki moralni autoriteti. A ako malo promotrimo teme našeg razgovora od malo prije (nisam sve niti spomenula), meni se čini da nam nek promjene jako teško padaju. Pa se mi, pozemljari suvremenog svijeta, danas, nakon hrpe promjena i(li) napretka pokušavamo sve više vratiti nekim starim, prijašnjim modelima. Ili barem u nekim područjima, i to svatko u nečem drugom.Tako sam se ja u razgovoru sa svojom tišom sestrom, dok su braća još gledala utakmicu, razgovarala o promjenama i napretku naše male oaze, koje se ja kao unuka starosjedioca, jako dobro sjećam još od prije tridesetak i nešto godina. I zaključile smo kako su te promjene narušile dijelom onu ljepotu i mir koji je na nekim mjestima vladao. Doznala sam i kako je Plava Laguna (tako ju za sada zovemo) totalno izmijenjena i zasipana šoderom da ima više mjesta za vlasnike apartmanskog naselja. Ja sam zavapila za mjestom svojih mladenačkih uspomena. Promijenjeno je. Uslijed napretka. I to je normalno, kažu. Sve se mijenja. Ali dokle. Gdje je granica? Tko će odrediti? Jednakom prijetnjom kojom braća osjećaju opasnost od preuzimanja prezimena po ženskoj liniji, osjećam ja i nelagodu promjena u laguni mojih sjećanja i uspomena. Nakon završetka polu-odgledane utakmice vratio se jedan drugi stariji brat koji se oduvijek borio za pravicu i komentirali smo zajedno s dragom tišom sestrom kako nam se suvremena psihologija odgoja djece ne sviđa u nekim stvarima i ne želimo neke promjene u tom području. Kao nezagovornici odgoja bez doze straha i po sistemu neka sve otkriju sami i bezgraničnog povjerenja svrstali smo se jednako tako u krug tradicionalista. Dakle, ni tu nam se promjene u nekoj tzv. općoj svijesti društva ne sviđaju, niti ih prihvaćamo. Ako tome dodam temu svog brata-umjetnika o laganom gubljenju svih granica unutar obitelji i njegovom neprihvaćanju posvajanja djece unutar homoseksualnih parova, očito je da svatko od nas ima neko područje, koje ne želi mijenjati i podvrgnuti navodnom civilizacijskom napretku. I zato sam reagirala na tu rečenicu. Možda u nekim stvarima želimo promjenu i napredak, ali protiv nekih će se opet svatko od nas kad-tad pobuniti. Mi svi rado ljetujemo u našoj oazi, izmjenjenoj, izbetoniranoj, izapartmaniziranoj i da nije velike kuće s apartmanima, gdje smo u jednoj od njih i mi vodili naš noćni razgovor, ne bi se mi vjerojatno niti sreli i sprijateljili i djeca se ne bi zajedno igrala. I naravno upecamo se mi neizgovoreno, ali sigurno na udicu konformizma, dvoličnosti, nedosljednosti, neautentičnosti. A tko je tu bolji protagonist od Crkve? Rimokatoličke, naravno, pa ipak smo mi svi braća i sestre - Hrvati. A kod Hrvata je običaj da se i ono malo ateista i agnostika jednim dijelom priključi toj omraženoj instituciji, kad-tad zbog tradicije i očuvanja nacionalnog identiteta. Teško je biti izvan struje, pogotovo u Hrvatskoj. Teško je biti dosljedan vjernik i član vjerske zajednice. A koliko je tek teže biti dosljedan ne-vjernik. U Hrvatskoj, mislim. Možda je Hitler u svojoj namjeri da diskreditira katoličku Crkvu uvođenjem crkvenog poreza, doista na kraju izokrenuo priču o zlim i dobrim namjerama. Tako je filtrirao ljude koji pristajući i na taj porez u ime svoje vjere, smanjio broj prijavljenih vjernika, ali odbacio i neke koji su izašli formalno, ali u sebi se nisu odrekli vjere. U Hrvatskoj svi plaćaju (manje, ali opet) neki iznos iz proračuna za Crkvu htjeli to ili ne. Jer žive u demokraciji. A velika većina se izjašnjava kao vjernici. To je cijena nevjernika. Koja je cijena Crkve i vjernika? Tko se uopće usuđuje odrediti nečiju vjeru? Na to nema nitko pravo. Pripadnost jednoj određenoj organizaciji je druga stvar. Ako vam je početna pozicija takva da kažete: "Ja ne pripadam srcem toj zajednici i ne odlazim na vjerske rituale, jer nemam dojam da pomažu i rade ono što bi trebali.", a formalno ste njezin član, događa se klasična hrvatska priča o najomraženijoj i kažu najbogatijoj instituciji, koja ima velik broj članova koji nisu spremni boriti se za nju. Niti ju zapravo poznaju iznutre, govore po dojmu i osjećaju. Koji možda i nije skroz pogrešan, ali nije pošten, jer ne postoji niti želja da se upozna institucija. Oni koji su ju, unatoč svim problemima, spremni izgrađivati imaju tada dupli posao, jer se moraju boriti sa nepravilnostima zajednice, ali i s velikim brojem navodnih članova koji ju vide samo izvana i ne dijele obnoviteljsku snagu, koja joj definitivno treba. Ali ne iz te pozicije. Kada bi nekom domoljubnom Hrvatu napravili paradigmu sa zemljom koja se trebala osloboditi pobunjenih Srba i ušla u rat za obranu i suverenitet, kako i Crkva u Hrvata treba branitelje, a ne komformiste koji će reći: "To nije naša borba, dobro je nama i ovako, ne diramo se, oni pričaju svoje, nisu autentični, a nismo niti mi, odemo povremeno kada nam treba neki obred.", ne znam kako bi reagirali. Možda bi rekli kako im ne treba institucija ili neko vanjsko obilježje za svoju intimnu vjeru. Ako bih ja na to dodala kako je onda jednako tako moguće živjeti i svoj nacionalni identitet bez isticanja nekih formalnih vanjskih obilježja, pretpostavljam da bi to bilo shvaćeno kao bogohuljenje ili narodohuljenje. I nadoveže se brat-pravdenik kako je crkva u Hrvata odredila da je jedino vjenčana zajednica vrijedna i prihvaćena u društvu, pa su i oni pristali na tu društvenu normu kada su već imali dijete. A ja se pitam je li to odredila Crkva za svaku osobu ili se tu podrazumijevaju članovi te zajednice. Tko je dozvolio da Crkva, koja ima pravo i obavezu govoriti i upozoravati na djelovanje u društvu, postane opće mjerilo i za ateiste i agnostike? Sjetite se samo zadnjih predsjedničkih izbora u domaji - kandidat koji je propagirao vjeru (bez obzira na sadržaj i način na koji je komunicirao) je bio označen kao pro-hrvatski i čak i od nekih ljudi u Crkvi podržavan (očiti dokaz da Crkva treba obnovu), dok je današnji predsjednik bio zbog ne-vjerskog uvjerenja, koje očito pokušava dosljedno živjeti, bio od mnogih odmah diskvalificiran. Po meni su to omogućili sami ateisti i agnostici, koji se nisu pobunili u svom konformizmu, a tu posebnu odgovornost stavljam na političare, koji sami nisu vjernici, ali propagiraju katoličanstvo kao nacionalno obilježje i čuvanje dobre stare tradicije. Tradicija je po meni dobra ako je autentična i življena. A ako postoji samo kao vanjska forma bez sadržaja, neka se mijenja. Ali tko sam ja da sudim? Čak ni ne živim više ovdje. Ali volim doći, pecati, prigovarati i družiti se, nadam se da mi ne zamjeraju moji sunarodnjaci što iznosim svoje mišljenje, ne (nužno) kako bih pametovala, već kako bih u ugodnom razgovoru objasnila svoje stavove. A to radim samo sa ljudima do kojih mi je stalo. Zato sam se i raspisala. A kako nemam interneta u oazi, objavit ću tekst putem nekog modernog internet cafe-a i tako potvrditi svoju dvoličnost u vezi napretka koji mi se u tom području dopisivanja i objavljivanja jako sviđa, ali Lagunu im neću zaboraviti. Tim više što je njezin izvorni naziv Babe - što sjajno paše opčinjenosti najmanje dviju baba njome.
Doći ću za par dana provjeriti jeste li i vi upecali štogod sličnoga u zadnje vrijeme.
|
- 19:30 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
|
