22.08.2009., subota
Naš prvi Flohmarkt
Nakon dugog spremanja i pripremanja, skupljanja i sortiranja stvari koje nama, a i našim bližnjima više ne trebaju i samo zauzimaju životni prostor i podrum u koji se nije moglo više ni prstom, a kamoli nogom kročiti, odlučili smo se otići na sajam i rasprodati ih. Za neke sajmove smo već prije čuli, a kad smo se bacili na internetsku potragu, ostali smo iznenađeni količinom i vrstama sajmova u Beču, premda smo već naučili da je ovdje kultura sajmova neka vrsta tradicije, koja vrlo živo i uspješno preživljava.
Odlučili smo se za sajam nedaleko naše kuće, za koji se ne treba unaprijed prijaviti, već se samo dođe, plati ulaz i mjesto i to priličnih 18 Eura i ako se dovoljno rano dođe, može se birati pozicija. Mene je prijateljica, koja je često tamo, upozorila da su ljudi već u 6 sati ujutro tamo sa stvarima, jer se zauzimaju bolja mjesta, ma što god to značilo, tako da smo mi poznati spavači stigli oko 7 i zapravo imali ludu sreću naći još koje slobodno mjesto. Ali zato više nismo uspjeli piknuti stol na koji bi poslagali stvari, jer su već svi bili trazgrabljeni. To me malo iznenadilo, jer sam mislila da je u tu skupu placovinu uključen i stol, ali očito to spada u čuđenje malog Ivice, koji se prvi puta nađe u nekom novom okruženju. Tako smo na naša dva sklopiva stolca, koja smo ponijeli za sjedenje, poslagali i povješali stvari, dok smo veće stvari, kao npr. krevetić za putovanje, dječju hodalicu, ljuljačku poslagali na pod, a ostale stvari po autu... I tu već vjerujem da se hrvatskom čitaču takozvanog srednjeg, a kamoli višeg građanskog sloja, stvara neugoda, jer to može podsjetiti na Hrelić i zapravo i ima nešto od te atmosfere, ali o tome ću više kasnije.
Susjedi s lijeve i desne strane su bili preprodavači, Cigani - ili navodno politički korektnije - Romi, a nasuprot nas je bio jedan sakupljač umjetnina, koji se isto time bavi. Poraj njega je bila jedna mlada obitelj koja je došla rasprodati uglavnom dječje stvari, a s njima je bio i njihov mali sin, koji nam je uveseljavao atmosferu. A ona je stvarno zanimljiva, ponajviše zbog ljudi. Tako se može vidjeti puno stranaca, koji si pokušavaju malo popraviti financisjki budžet, do domaćih koji vole kupovati što jeftinije, makar si mogu priuštiti i skuplji prostor za kupovinu, mladih parova koji se ne žele zatrpati nepotrebnim dječjim stvarima, pa se sve preraslo i nepotrebno prodaje i kupuje ono što je aktualno, pa sve do umjetnosti sklonih lovaca na vrijednosti koje, oni koji ih prodaju, nisu uvijek svjesni.
Cijene rabljenih stvari ovdje dosta padaju, ali ljudi ih svejedno prodaju i vesele se svakom Euru, koji s količinom prodanih stvari stvara lijepu svotu, a vrijednost svakog centa se ne omalovažava. I to je nešto što se usađuje djeci od malena, premda se radi o socijalnoj zemlji gdje ljudi uglavnom žive pristojno.
Što se tiče higijene stvari, to je naravno stvar ukusa i ja osobno ovdje ne bih kupovala cipele ili donji veš ili tako nešto. Ali sve drugo što se može oprati, čistiti u čistionici ili dezinficirati, ne predstavlja mi problem, premda sam prilično osjetljiva na čistoću. I zapravo ne vidim neku veliku razliku od igračke koju kupim ili dobijemo (često nezapakiranu) iz dućana, obično iz neke daleke azijske zemlje, koja je prošla tolike ruke i razne nečiste prostore, da je obavezno operem. Posebno je to jednostavno sa dječjim stvarima od plastike.
Ima zanimljivih nepisanih pravila u koje doba godine je najbolje doći na sajam, po kojem vremenu, na kakvo mjesto stati... u koja su nas nesebično uputili redom svi dobronamjerni prekaljeni sajmoštarci.
I sami smo se uvjerili kako se nakit, ukrasi i cipele dobro prodaju, čak smo uspjeli prodati i jedan stari mobitel. Stvari koje su nam najviše prostora zauzimale kao dječji putni krevetić, stolac za bicikl i ljuljačka, brzo su otišle i to je već bio razlog za naše zadovoljstvo.
Zanimljivo je kako na sajmu vladaju neki psihološko-sociološki principi. Pa ljudi zastaju, gledaju i raspituju se uglavnom onda kada netko već stoji i kupuje kod vas. Ako nikoga tko se zaustavio nema, onda uglavnom nitko i ne zastaje.
Sve u svemu, zanimljivo i pozitivno iskustvo, koje nas je učvrstilo u namjeri da na jesen odemo na dječji sajam, gdje djeca (starija od šest godina) u pratnji roditelja sami prodaju svoje stvari i skupljaju tako novce za nešto što si žele kupiti. Jako me zanima kako će to biti doživljeno od naše djevojčice i spremna sam već da se dogodi nešto slično kao jednoj pozanici, koja je isto tako dijete otpremila na sajam, a ono je vrlo jeftino prodalo knjigice, koje je mama par mjeseci ranije brižno kupovala, pa je za sve prodane literarne uratke odlučilo kupiti ogromnog plišanog medu. Hm, ali to je već druga tema poštivanja dječijih prioriteta i usađivanja vlastitih pojmova vrijednosti djetetu.
Nego, ono što me uvijek ostavi zbunjenom je činjenica kako se u domaji, unatoč općenito nižem standardu i manje socijalnoj državi, stvari manje cijene, više gube na uporabnoj vrijednosti i puno se više kupuju nove stvari i zadnji modeli bez obzira radi li se o novom autu, mobitelu, odjeći, igračkama. Tako sam primjerice prošli vikend bila u Podravini i susjeda, čiji je muž trenutno u zatvoru i jedva preživljava s dvoje djece, samo čeka da mi dođemo i obasipa nas bombonijerma, nekim igračkama, poklonima za djevojčicu. I kaže mi kako je čula od moje mame da dolazimo i njezina mala je odmah rekla kako nisu ništa kupili za djevojčicu i na proštenju isti dan joj je odmah kupila narukvicu. To me zna izluditi, jer se osjećam blesavo zato što sam iz Austrije (slika bogatih gastića ne izumire lako na selu) donijela samo bombone ili neke kekse za njih, ili odjeću koju više ne nosim. Znam da ljudi jedva preživljavaju, kuća im se raspada doslovce, ali to se mora, to je red. I poanta je kupiti nešto novo. Ne nacrtati neki crtež, doći se jednostavno pozdraviti i poigrati, zapravo se uopće ne poznajemo dobro i ne pričamo puno, samo se izmjenjuju pokloni, njihovivrijedniji i naši manje vrijedni. I ne bi me uopće čudilo da se priča kako radimo vani, a tak smo škrti. I zapravo to i je poanta, ako nemaš potrebu za tim pretjerivanjem, onda si u očima većine Hrvata pravi škrtac.
Ili nedavno na Hrvatskoj televiziji gledam neki par koji nije vjenčan, pa imaju sada problem s ovim nesretnim zakonom o umjetnoj oplodnji. I priča čovjek kako se oni primjerice nisu službano vjenčali, jer nisu htjeli potrošiti puno novaca za svadbu, radije su te novce ostavili za dijete... I ja gledam i ne vjerujem. Da je rekao kako ne vjeruju u formalni dio institucionalizacije braka ili nešto slično, ok... ali svadba mora biti takva da puno košta. Sjetim se odmah naše svadbe, koja je stvarno minimalno koštala. I nije mi jasno zašto je ljudima (ako se žele službeno vjenčati) problem otiči s kumovima i to obaviti. Priznajem da možda ne razumijem neke stvari, pa ako ih netko razumije ili gleda iz nekog drugog ugla, molim da mi ih pokuša objasniti.
Da ne pričam o kreditima i minusima, dok se s druge strane nosi odjeća s markom i stalno zatrpava djecu s novim igračkama. Ako svoje dijete i pokušate odgojiti malo drukčije odmah će vam početi stizati argumenti kako je onda dijete izdvojeno iz društva, jer svi u razredu imaju nove mobitele, a samo vaš jadnik eto nema... I nije čak uvijek niti stvar u tome možete li sve djetetu priuštiti, već po meni, da li je dobro za dijete čak i ako ste dobrostojeći, da mu se sve priušti i da ne osjeti vrijednost stvari i sam se potrudi doći do njih. Ali za to treba odgoj, primjer i društvena hrabrost.
Još jedna činjenica mi je upala u oči, kada je Savršeni primjetio koliko su neke stvari, posebno odjeća i obuća danas precijenjeni, a dobit nepravedno raspodijeljena. Ne sjećam se više točno omjera, ali negdje je pročitao da je dobit od Nike tenisica (uzimam ih samo kao jedan od puno primjera) raspodijeljena tako da oko 30% cijene plaćamo za ime, 30, pa i više postotaka uzimaju distributeri, a nekih manje od 10 % otpada na materijal i radnu snagu. I zapravo ispada da je tržišna vrijednost proizvoda mnogostruko precijenjana. Ali to je tako, i tu se navodno ništa ne može. Jer se, premda manje nego prije, stvari ipak prodaju. Pa se ja onako utopistički pitam, što bi se dogodilo da se ljudi jednostavno ujedine i dogovore da više ne kupuju takve proizvode. Da npr. štrajkaju, kao što hrvatski seljaci štrajkaju protiv niske otkupne cijene pšenice. Samo bi se sada štrajkalo protiv previsokih cijena za nešto, za što se čovjek mora krvavo naraditi. Protiv države se može štrajkati, ali protiv takvih korporacija, očito teško. Jer ako malo okrenemo logiku, u vremenu kada se (navodno) svi odriču nečega, zašto usmjeriti svoje nezadovoljtsvo samo prema nekima. Zašto ne primjerice prema bankama, koje se unatoč krizi ne odriču svojih kamata tj dobiti? Itd.
OK možda sam zabrijala malo daleko, pa se vraćam na razinu pojedinca i odgoja, kad već čitavo društvo teško možemo mijenjati (makar, kad bi se svaki pojedinac osvjestio i bio dosljedan u tom pogledu, i sustav bi se možda lagano mijenjao). Sve u svemu, dok god pristanemo biti dio sustava i ne pobunimo se u vlastitoj kući, ne vjerujem da će se išta promijeniti. Dobila sam i od svojih u domaji odmah komentare u vezi sajmova i razmjene stvari... sve tipa: "Joj, to je baš super, samo toga kod nas nema" ili "Kad bi barem to i kod nas postojalo"... I oni koji me poznaju znaju da se stvarno klonim pametovanja o tome kako je to ovdje, pa zašto i mi to ne možemo, ali stvarno u ovom konkretnom primjeru ne vidim u čemu je problem napraviti doma (pogotovo ako imate kuću i malo više mjesta u dvorištu) neki sajam i obavijestiti susjede ili ne znam ljude u župi (ako ste vjernik) ili razglasiti po kvartu. Jest da to zahtjeva posao, i puno je jednostavnije stvari pobacati u smeće i naravno svačije je pravo to učiniti. Znam i da si prijatelji poklanjaju dalje stvari, ili daju u neke humanitarne organizacije.Znam da plavi oglasnik postoji, kako to funkcionira s prodajom primjerice rabljenih dječjih stvari, ne znam. U vrijeme Interneta, vjerujem da postoje razne varijante kako čovjek može prodati svoje nepotrebne stvari u dobrom stanju nekome tko si realno ne može priuštiti novo. I zapravo nije poanta u tome da ljudi ne daju stvari dalje, nego u pretjerivanju koje vidim posvuda, od mojih roditelja koji imaju (pre)male penzije, a kupuju i nakuhavaju nepotrebno puno hrane, koje uvijek ostaje i ponekad se mora i baciti, do raznih drugih primjera. Priznajem da se dijelom možda radi i o mentalitetu u kojem se primjerice rad manje cijeni od robe. Jer ovdje će opet Esterajheri kupovati robu vrlo jeftino po sniženjima, ali će onda bez problema dati za neku uslugu ili odlazak u restoran opet cifru koja bi u domaji izazvala čuđenje. To je sad već stvar izbora i prioriteta onih koji si mogu priuštiti i jedno i drugo.
Ona glavna poanta koju želim izreći je da teško razumijem kada ljudi žive izvan realnih mogućnosti i kupuju si (pre)skupe i nepotrebne stvari koje si mogu priuštiti samo još većim zaduživanjima. Tu uopće ne mislim na one ljude koji se na žalost zadužuju samo zato da bi preživjeli, pa moraju i hranu i sve ostalo kupovati ulazeći u minus. Vjerujem da takvi gledaju na svaku kunu i da ne kupuju skupu (ne nužno i kvalitetniju) odjeću s markicama.
Zanima me hoće li ova kriza prisiliti ljude da promijene malo navike, ili će ih samo još više uvući u minuse i kredite, dok se od najnovijeg modela mobitela za svoje dijete neće odustati, da mu se druga djeca u razredu ne bi rugala.
Zanima me ponajprije što o ovoj temi misle oni koji u domaji žive, ali naravno i sva druga mišljenja.
UPDATE:
Evo, odradili smo i naš prvi dječji sajam. Bilo je zanimljivo, djevojčica je sjajno to odradila i svašta naučila, prije svega da novac ne pada s neba i da uopće nije jednostavno doći do nega prodavajući stvari za koje se ponekad olako izvade novci pri kupnji, bez puno razmišljanja.
Naravno da je nakon skupljenog utrška i sama otišla u obilazak i kupial si jedan mali radio (rasprava između nje i malog prvačića o prednostima radija i cijenkanje je bila prava mala predstava) i dvije video-kazete s crtićima. Htjela je skoro sav zarađeni novac dati za nekog velikog medu, ali je na kraju njezina pragmatičnost i moja kuknjava urodila plodom. U svakom slučaju, financijski se ne moža govoriti o nekoj isplativost (ako se uračuna čitavo prije podne stajanja i pripreme), ali pedagoški je imalo i te kako smisla. Od tada još više promišlja i računa svaki puta kada si od vlastitog džeparca hoće kupiti nešto za svoj gušt. Savršeni je pvro dobio manji napadaj kad je vidio na što je na sajmu potrošilal zarađene novce (sličan radio već ima, a jedna video kazeta je prilično izlizana) , ali nakon moje psihoterapije i podsjećanja da se radi o petogodišnjem djetetu, polako se pomirio sa financijskom neisplativošću akcije i činjenicom da odgoj ima i svoju cijenu.
|
- 17:05 -
Komentiraj (17) -
Isprintaj -
#
03.08.2009., ponedjeljak
Ljetni ljubić
Ne znam koliko ste se i jeste li se uopće u ljetno doba ikada u ranoj mladosti, a možda i kasnije, susreli s ljubavnim romanima. Meni je nekako ljeto vrijeme kad se obično sjetim te vrste literature. Naime, pokojna baka je čuvala gotovo sve časopise u kući na moru. Tako je imala jednu čitavu kutiju za veš ispred svoje sobe u kojoj se moglo naći starih brojeva časopisa „Svijet“, „Izbor“, „Danas“, koji su bili, kad gledam iz današnje perspektive, stvarno sjajni u svakom pogledu pogotovo uzevši u obzir vrijeme mraka u kojem su nastajali. Kad bolje razmislim, zanimljivo je kako nas nekada ograničavanje slobode govora potiče da govorimo i pišemo slobodnije i kreativnije, nego kad nam je to ustavom zajamčeno, ali nismo više spremni biti tako slobodni.
U svakom slučaju, osim tih časopisa, bila je tu i pozamašna hrpica raznih ljubavnih romana i meni omiljenih nastavaka Zagorkinih romana koji su izlazili nekada davno uz neke novine, kao dodatak. Sjećam se u nekoliko noći progutane „Tajne krvavog mosta“ i još nekih romana u nastavcima čijih se naziva ne mogu sjetiti... Ali se zato jako dobro sjećam atmosfere napetosti i tajanstvenosti koje bi me obuzimale dok bi ih čitala, takve gladi za daljnjim nastavcima i potpunog razočaranja kada bih otkrila da neki nedostaju. Naravno, mogla sam sve to pročitati kasnije u Zagrebu u obliku knjige, ali to nije više bilo to. Ljeto, more, prve ljubavi, neizvjesnsot pri spremanju za izlaske...sve je to davalo jednu posebnu atmosferu pri čitanju i proživljavanju Zagorkinih likova. I zapravo se najviše sjećam tih ljubavnih opisa, nesretnih okolnosti koje su se u ime nevjerojatno jake ljubavi i odanosti otrpile i ponekad i čitav životni vijek u tajnosti čuvale i čekale, pravi trenutak.
Tih pravih trenutaka bilo je u ljubavnim romanima lakšeg pera puno više i nekako su se brže izmjenjivali, bez tako isprepletenih pripovjedalačkih zapleta, opisa i detalja. Bile su to, sada mi je to jasno, instant priče sve više-manje pisane po nekom sličnom obrascu, a svejedno sam se mogla zaljepiti za njih i proživjeti ih od početka do kraja. Sjećam se da sam već i u toj ranoj mladosti bila svjesna kako je to nešto manje vrijedno, danas bih možda rekla šund-literatura, ali svejedno sam se svjesno prepuštala da me obuzmu te priče kojih se uopće više ne sjećam jer nisu ostavile neki trag u smislu sadržajnog sjećanja. Ali su mi ostavile trag emocionalnog sjećanja proživljenih sudbina, te vječne nemogućnosti da se ona prava i istinska ljubav ostvari jednostavno, bez puno zapreka i da po mogućnosti traje. Ali na kraju ipak nekako pobijedi sve prepreke i obično sretno završi. I premda će vjerojatno svaki imalo obrazovan ljubitelj čitanja, vjerojatno zaobići takve kratke ljubavne priče koje su izlazile i vjerojatno još uvijek postoje u ženskim časopisima, ne mogu se oteti dojmu da su one isto tako dio našeg svakidašnjeg života, bez obzira kojem taboru, sloju, kasti - kakogod hoćete - pripadali. Kako?
Pa oni klasični i takozvani ozbiljniji pisci već su davno napisali svjetske ljubavne priče i pjesme koje su postale upravo dio nekog klasičnog obrazovanja. Obično su rijetko posvećeni samo nekom ljubavnom odnosu, jer to valjda odaje neko siromaštvo pisanja ili se odmah povezuje sa manje zahtjevnom (pogotovo nekada) ženskom publikom kojoj je dovoljna provala emocija, a ne sadrži onu neku dubinu i oštricu filozofije društva, povijesti i sl. Pa je i u Ani Karenjinoj obrađen čitav jedan svijet i nekolicina društveno-povijesnih odnosa u koju je onda ukomponirana jedna tragična ljubavna priča. Ne moram ni spominjati vjer da su te ljubavno-književno vrijednije priče ili pjesme ostale u mom sjećanju kao tragičnije od onih iz ljubavnih romana u raznim časopisima.
Ne znam je li dubina i vrijednost proistekla iz većeg razumijevanja stvarnog života u tim djelima ili je ozbiljnija ljubavna literatura utjecala da se one prave i duboke ljubavi percipiraju obično kroz nemogućnost i tragičnost. U ovim jeftinijim romanima se nije toliko filozofiralo, sve je išlo brzo i moglo je i sretno završiti. Trebalo je obično biti samo dovoljno uporan . Dakle, kako te ljubiće prepoznajem i doživljavam u svakodnevnom životu?
Volim slušati priče ljudi i zanimaju me sudbine i životni putevi, posebno vezani uz taj ljubavni dio. I obično kada dđjem kod ljudi do tog dijela, izoliram svoja pitanja od nekih sociološko-društvenih utjecaja i sličnih okolnosti i zanima me samo ljubavna priča. Nedavno sam, od jedne žene čula njezinu i gotovo kao i svaki puta do tada sam se uvjerila kako život piše romane, ako se sjećate te uzrečice iz nekad nezaobilazne Arene. I premda bih mogla zaključiti kako su i u stvarnom životu prave ljubavi nekako propuštene, uništene što od okoline, što od vlastite nemogućnosti i slabosti da ih sačuvamo, pa su po tome zapravo dosta sličnije nekim klasicima svjetske književnosti, onaj" ljubić-dio" dolazi do izražaja u pripovijedanju. Danas više nije običaj da si prijatelji pišu duga pisma u nastavcima, da se opisuju neki odnosi do u tančine, osim ako se ne radi o profesionalnim piscima ili pjesnicima. Ljubavni odnosi prepričavaju se brzo, baš kao sto i priliči dobu koje je puno stresa i kroničnog manjka vremena. Pa ja u toj sažetoj dramatičnosti koja ne ostavlja vremena za neki opis rasta odnosa, već ga sažima u nekoliko rečenica, prepoznajem taj ljubić-efekt.
Tako mi na pamet pada zadnji primjer moje dobre poznanice koja mi priča svoju ljubavnu priču: „Nakon prvog braka sa troje djece, našla sam ljubav svog života s kojim sam bila srodna duša. Tako smo se dobro razumjeli i snažno voljeli, a on je prihvatio moju djecu iz prvog braka kao svoju.“ Sjajno... Ali ljubavne priče obično imaju neki zaplet, sretno završavaju u bajkama i u ponekom ljubavnom romanu. No da ostanem na stilu iznošenja... Međutim, u priču se uplela njegova familija, ponajviše mama. Joooj, koji poznati obrazac, pa taj sjajan tip je neka vrstamaminog sina (svi su više manje neka podvrsta, osim siročadi i prinčeva-kaže jedna moja prijateljica) . Ja se uvijek nanovo naivno pitam kako je moguće da netko tako dobro povezane srodne duše razdvoji? Ali da ne kvarim priču svojim upadicama...„I na kraju smo se razišli. Ja sam strašno htjela dijete s njim, krunu naše ljubavi, a on je smatrao da nam je troje djece dosta. I onda sam upoznala svog drugog muža (s pravom ljubavi nije bila u braku) i odlučila imati dijete s njim, premda je ta želja bila izvorno vezana uz onog pravog i jedinog. Čak sam ju i nazvala po jednoj našoj priči.“ Tu je malo zastala, očito joj je bilo teško dok je pričala. A onda je nastavila: „Sreli smo se nakon nekog vremena, slučajno u dućanu. Otišli smo na piće i pričali o svemu. O tome kako smo nekada bili zajedno, kako si nedostajemo i kako bi bilo lijepo da se vidimo. On je slobodan, ne može se skrasiti, ja sam u nesretnom braku s čovjekom kojeg ne volim.“ I opet se ja pitam u čemu je problem? I stiže mi odgovor u nastavku priče: „Trebalo bi djelovati protiv njegove familije, protiv sadašnjeg supruga, otrgnuti djetetu oca uz kojeg je vezano... Komplicirano, čovjek nije sam, treba misliti na djecu...“ i tako priča za sada završava prilično nesretno. Nastavak slijedi. A kraj se još ne zna, premda je vrlo mala vjerojatnost da će se njih dvoje opet spojiti.
Ipak sam dobila dojam da kad si tako pričamo svoje životne ljubavne priče, nekako nedopustivo sažimamo i prelazimo preko tolikih slojeva, jer treba raditi, stvarati, brinuti se. I nema se vremena ni snage za analiziranje, suočavanje, rješavanje tih kompliciranih situacija koje nastaju najviše zbog nedostatka hrabrosti, možda i one mladenačke ludosti koja više nije primjerena... ili tko zna čega.
I tako slušam te kratke snažne ljubavne priče, gutam ih kao pravi ljetni ljubić i pitam se kako nekima uspijeva čitav život provesti uz nekoga tko nije njihov suđeni ili suđena i postoji li zapravo ta neka fatalna veza i prepoznavanje, ili smo skloni idealiziranju (mi žene, posebno) pa se zapravo radi o nekim drugim jednostavnijim biološko-sociološkim sklopovima koji nas drže zajedno i bez nepotrebne tragične dubine. Izmišljamo li ju nekada sami, da bi si olakšali neko teško razdoblje i našli utjehu u onom zamišljenom partneru jer ovaj uz nas nije uvijek onakav, kakav bio mogao biti onaj drugi, da smo ostali s njim? Može li se prava ljubav zaista s vremenom osjetiti ili čak i naučiti, baš kao što su nekada neke majke govorile svojim kćerkama kako ni one nisu odmah na vjenčanju voljele njihove očeve, ali je ljubav s vremenom došla. Može li Božji blagoslov i molitva utjecati da brak postane ono sveto mjesto ljubavi kakav bi trebao biti? Ili se radije okrećemo ljubavnim pričama u kojima je Bog prisutan samo kod zaklinjanja u njegovo ime, a zapravo sve vrvi od strasti i ljudskih osjećaja bez te transcedentalne upućenosti para na onoga koji ih može možda još dublje spojiti.? Odgovora je možda mnogo, a možda ih nekad niti nema...već se jednostavno živi bez njih. Ipak će ljubavne priče, kako one književno vrijednije, tako i one za manje zahtjevne, biti zanimljive. Još me muči odgovor na pitanje zašto su sretni završeci nekako umjetnički manje vrijedni? Podrazumijeva li patnja i u ljubavnim pričama onu dubinu i analizu koja nam u jednostavnoj sreći izmiče?
Kako bilo, danas je Savršeni na naš gramofon stavio staru singlicu na kojoj na jednoj strani Josipa Lisac i Miro Ungar u rock operi Gubec-Beg pjevaju Ljubavnu pjesmu koja odiše srećom, dok na B strani singlice Ladarice pjevaju Baladu o nesretnoj ljubavi. Ja si rado odslušam obje strane i pokušavam se sjetiti, osim one o Johnny Cashu, još neke stvarne ljubavne priče koja završava sretno. Ima ih sigurno, a možda i vi znate koju. Gospođi Ani Žube ostavljam one izmišljene, a književnim teoretičarima a i kritičarima da donose sudove o (ne)kvaliteti takvih uradaka. Do tada gutam ljubiće u verbalnom i glazbenom obliku. Jer ovi pisani u knjigama (kao npr. Schlinkova „Žena kojoj sam čitao“) me odmah zaokupe povijesnim temama poput nacionalsocijalizma i kolektivne krivnje. A to nisu teme za jedan ljetni ljubić, kada se prepuštamo ljubavnim emocijama... Zar ne?
|
- 16:11 -
Komentiraj (20) -
Isprintaj -
#
|
