29.08.2008., petak
Tour de Podravina
Evo me konačno i do mog virtualnog svijeta. Vratila sam se već prošli vikend iz domaje, ali toliko toga je bilo za obaviti da nisam stigla prije do kompa. A i dojmova je bilo jako puno, a za neke sam poželjela da se malo slegnu, jer bi direktno pisanje nakon proživljenog vjerojatno izgledalo kao izbacivanje negativne energije, a za to koristim druge metode, blog u onoj mjeri koliko ostane i nakon prvotnog prežvakavanja.
Drugi dio našeg godišnjeg odmora bio je proveden u Podravini, odakle sežu korijeni i jedne i druge strane naše gomilice. Premda se ja tamo ne osjećam toliko doma kao na moru, s veseljem idemo tamo jer se djevojčica pronašla na selu među kravicama, zečekima, pesekima, macama, patkicama, puranima... i ostalom živinčadi.
Ono što mene i Savršenog privlači su toplice, bazeni i Špancirfest u Varaždinu, a i bake i dede koji preuzimaju malo naše potomstvo.
Premda se jedna od naše dvije kontinentalna oaze nalazi blizu Varaždinskih toplica, to je još uvijek Podravina, ali već na granici sa Zagorjem. Ova druga gdje je djevojčica isto provela nekoliko dana je u srcu Podravine.
Mi smo naravno odmah uputili u Varaždinske Toplice. Nekada je to bio stvarno lijep kompleks s hotelom i dijelom terapijskih zgrada u koje dolaze ljudi iz čitave Hrvatske na rehabilitaciju.
Premda svi kukaju protiv privatizacije svega, u ovom slučaju se jasno pokazuje kako su institucije na državnim jaslama osuđene na propast. Zgrade i bazeni su zapušteni, loše održavani i odaju prilično jadan dojam. Premda se mogu nazrijeti nekadašnji visoki standardi. Vani postoji prekrasan veliki olimpijski bazen u kojem gotovo uvijek ima mjesta za plivanje, ali sa poda iz fuga na pločicama ispadaju alge koje se skupljaju... Jedan slap za hidro masažu nije radio, i to onaj najjači kojem smo se najviše veselili, a na povratku iz hotela prolazi se kraj bolničkog dijela koji sa oljuštenom fasadom i izvješenom robom i izgleda kao neki studentski dom iz najmračnijeg doba komunizma.
Šteta, jer je položaj fantastičan, priroda koja okružuje bazen prekrasna, pokraj je i kompleks dječjeg igrališta koji izgleda lijepo i ima dosta sprava za djecu (ne znam u kakvom su stanju, tamo nismo stigli otići). Pokraj bazena su i poznata rimska nalazišta.
Dakle, autoput do toplica, prekrasna priroda, kulturni sadržaj... i opet to nije dosta da se takvi resursi puno bolje održavaju i onda i iskoriste... Premda s cijenom karte nisu baš tako skromni kao što im je ponuda... Pa ćete i za djecu nakon tri godine platiti kartu. Za popodnevno kupanje po osobi 30 kuna, za penzionere i djecu 25 (to je u varijanti obiteljske, ne pojedinačne), što ne bi bilo tako strašno da tobogani nisu isključeni iz cijena ulaznice, pa za svaki spust morate kupiti žeton...
No dobro... isplivali smo se, Savršeni je naišao i na nekog monoperajaša tamo koji se bori sa organizacijskim vjetrenjačama ne bi li uspio malo trenirati taj svjetski priznati i vrlo popularan sport među čudnovatim plivačima....
Djevojčica se ubacila u neku školu plivanja sa grupom malo starije djece i simpatičnim voditeljem koji se zaista trudio oko njih.
A ja sam se već pripremala za moj omiljeni Špancirfest u Varaždinu, gradu koji mi je zadnjih godina prirastao srcu zbog svoje ljepote, brige oko njega i čuvanja starog štiha grada.
Ove godine su ga pomaknuli tjedan dana ranije, jer se prijašnjih godina poklapao sa događanjima u obližnjoj Svetoj Nedjelji.
Dakle, španciranje po Varaždinu znači prešetavanje, promatranje, pokazivanje. A pokazuju se prvenstveno stari i već pomalo zaboravljeni obrti (stolari, mlinari, nekadašnji pisari koji ispisuju dokumente krasopisom), ručno izrađeni proizvodi prošlih vremena, kulinarske domaće stare delicije (kao npr. topla zlevanka - jelo ovog kraja), medenjaci, štrukli svih vrsta...Pa postoji nekoliko ulica rezerviranih za suvremene umjetnike koji izlažu slike i skulpture. A na trgovima, i ulicama sviraju svirači, održavaju se kazališne predstave i performansi izvođača pristiglih iz čitavog svijeta...
Sve u svemu, nema kiča (osim onog umjetničkog kod slikara, ali to je stvar ukusa), plastike i neukusnih narodnih veselja...Već profesionalnih glazbenika čijem odabiru su uvijek zadivim. Tako smo prvu večer slušali odličan Sick Swing Orchestar (ne mogu otvoriti sada program večeri na Internetu, pa pišem po sjećanju), a u subotu su unatoč kiši malobrojnu publiku do usijanja uspjeli zagrijati neki Slovenci koji su se zvali nešto u stilu kao "Falš-orkestar" a po načinu obrade pjesama podsjetili su me na Rundekov Cargo orkestar. Sve u svemu, sjajno...Spoj tradicije i suvremenosti ali sa tako dobrom mjerom u svemu....pa je šator za narodno veselje sa ekipom na sintiču i m-ca-ca muzikom, pivopijama, a i roštiljem stavljena skroz na početak (ili kraj) ovisno s koje strane dolazite, dok su urbanija događanja smještena po centru.
Otkrila sam i jednog izrađivača opanaka koji je napravio genijalan spoj tradicionalnih opanaka sa modernim linijama i da nije jedini par moje veličine bio rasparen, piknula bi si sigurno... ovako je ostalo na dogovoru da mi familija pokloni taj tradicionalno-suvremeni hrvatski uradak za rođendan.
I tako je u prirodi, španciraju , izjedanju kozlića i hobotnica ispod peke u kleti gospona oca projurio tjedan i mi smo se spremili za odlazak.
Djevojčica je ostala još čitav tjedan uživati bez nas, a i mi bez nje (prvi puta od njezinog rođenja.) I ona je bila na Špancirfestu i ostala oduševljena tim gradom po kojem šetaju princeze u krinolinama, a usput je odgledala i dječju predstavu "Ježeva kućica".
Na putu kući prema Austriji odlučili smo malo provjeriti i te toliko hvaljene toplice u Svetom Martinu. Došli smo preko Čakovca, ali očito nekim malo daljim putem, pa smo se iznenadili kako su skrivene u tom kraju i zaključili kako je položaj Varaždinskih Toplica puno bolje prometno povezan.
Toplice su stvarno na višem nivou, premda je unutarnji bazen prilično mali, ali su zato vanjski lijepi i sve obiluje sa hidro masažama u običnoj i termalnoj vodi. Tobogani su odlični, nekoliko različitih i ne naplaćuju se posebno. Ono što je nama nedostajalo je neki malo veći kockasti bazen, ali ovo je očito više namakalište i mjesto za masiranje, nego plivalište, pa smo se prilagodili tome. I premda se još grade novi kompleksi, nisam se mogla oteti dojmu da naši ljudi imaju problema s održavanjem stvari. Već se vidi ljuštenje zidova, neke štange na ulazima u baze su rasklimane, ali to očito nikoga ne smeta. Ali ih smeta ako po unutrašnjosti bazena hodate u natikačama za bazen, pa smo se morali izuti bosi, što nisam doživjela niti na jednom bazenu, a prošla sam ih... U pravilu ne volim hodati bosa i tuširam se uvijek sa šlapama, jer znam da mi je tako manja vjerojatnost da zaradim neke gljivice na nogama.
Za razliku od Varaždinskih, u ovim toplicama postoje i sušila za kosu, ali su ormarići za ostavljanje stvari prilično mali i naplaćuju se, a vješalice možete dobiti ako ih potražite.
I tako smo se izmasirani, i malo isplivani uputili prema našoj kućici, našoj slobodici... bez djeteta i s nadom i vjerom da će se Podravci, Međimurci, Zagorci i sva složna hrvatska braća ujediniti protiv starih navika i poduzeti još više da Lijepa naša bude još bolja i još ljepša.
Primjer Varaždina mi daje nadu da je to moguće. A ako mogu Zagorci... Kaj ne bi mogli i ostali, jel tak?
|
- 10:06 -
Komentiraj (10) -
Isprintaj -
#
08.08.2008., petak
Novaljski trijatar-2.godina
Oni koji me čitaju znaju da je Novalja mjesto mojih gena kamenih, a kako volim kulturu i sve što je vezano uz nju, Novaljski trijatar je nešto o čemu s veseljem pišem i o čemu sam već pisala prošle godine. A ovo su ukradeni dijelovi mog teksta.
Dakle, ovo je druga godina, ili druga sezona ovog već pomalo etabliranog i dobro prihvaćenog festivala teatra. Cilj mu je obogatiti kazališnu ponudu tijekom ljeta i naviknuti domaće i turiste (ove godine je po prvi puta u igri i jedna internacionalna predstava, pa se time šire granice i prema stranim gostima) da Novalja ima svoj festival tijekom dva ljetna mjeseca i da se osim kupanja i sunčanja i obilazaka restorana i ostalih kulturnih (i duhovnih) ponuda u nedjelju na večer može otići i u kazalište smješteno u ljetnom kinu, dakle na otvorenom, kako i priliči ljetnim mjesecima.
Ja sam na žalost uspjela odgledati samo prvu predstavu i biti na otvorenju, pa ću se zato i osvrnuti na to, jer kako bi rekao mali Perica u Tko pjeva zlo ne misli: "Ono o čemu ne znam, neću niti pisati".
A otvorenje je započelo na novaljskoj Ruži vjetrova sa žongliranjem s vatrom. Kako je program malo kasnio, ja sam ipak otišla u crkvu, ali me djevojčica izvjestila da su bili neki ljudi s vatrom i da je bilo lijepo.
Nakon toga je bila mala prigodna i ne predugačka govorancija, kako to i priliči otvaranjima, a zatim je počela predstava Shakespeare na Exit u izvedbi Teatra Exit, ujedno i dobitnika prošlogodišnje Kate Novaljke tj. nagrade koju dodjeljuje publika predstavi koja zasluži najveći aplauz.
Zgusnuti cjelokupan Shakespearov opus u režiji Matka Raguža, nakon početnih teškoća s "uigravanjem u homo ludensa", pokazala je odličnu suvremenu i duhovitu igru sa velikim autorom i vlastitim glumačkim varijacijama na temu povijesnih događaja i naravno njihovog smještanja u suvremeni svijet, sa odličnim i nepretjeranim aluzijama iz našeg doba.
Ali ono na pozornici nije bilo ništa više zanimljivo od onoga u gledalištu. Naime, očito nenavikla mlada Novaljka u redu ispred nas, uredno je telefonirala za vrijeme predstave, raspravljajući o nekim obiteljskim odnosima, zatim je zapalila cigaretu, a između tih radnji se jako smijala na onim mjestima za koja bi neki kazališni kritičarski zlobnik rekao kako su jeftina i podilaze pomalo nekazališnoj publici.
Ali ja volim demokraciju i ne mislim da kazalište mora biti isključivo za one koji stalno odlaze u njega, dapače. Premda na neke stvari tipa telefoniranja za vrijeme predstave ili pušenja, vjerujem da treba upozoriti. To na kojim mjestima će se netko smijati bih prepustila slobodi izražavanja, da ne bi ispalo kako sam pokupila neke nacističke sklonosti prema onima koji nisu isti kao ja. U svakom slučaju, bilo je zanimljivo, a predstavu preporučam svima, čak i onima koji su skloni telefoniranju u kazalištu.
Ali još možda zanimljiviji je bio nastavak večeri, odnosno svečani domjenak u Aquariusu. O vrsti glazbe tamo sam već pisala, pa neću ponovno.
Nedavno sam vidjela na blogu i neki tekst o susretima s poznatim facama, da ne kažem jet-setom.
Jednom sam o tome pričala sa svojim prijateljem glumcem, koji se naravno kreće u tim krugovima (pogotovo od hiperprodukcije domaćih sapunica, koje su glumce očito stavile u nove izazove), ali pokušava ostati normalan i glumu staviti u okvire posla, uz koji vodi i obiteljski život. Naravno da to nije uvijek lako, jer se od javnih osoba očekuje komunikacija s medijima, pa je pomalo blesavo ako se bavite tim poslom i uporno izbjegavate medije.
S druge strane, moje mišljenje je da i tu treba imati mjeru i premda nisam slavna (barem ne još, he-he) mislim da naglasak treba biti na tome što radiš profesionalno, a ne toliko na tome koji šampon za kosu koristiš i gdje si si bio. Jer kao što bi hrvatski predsjednik rekao (premda bi se to moglo i na njega odnositi) čovjek se počne bojati da ti poznati ne iskoče iz paštete.
Jer za tu idolomaniju sigurno trebaju dvije strane, kako ona koja se s udivljenjem obraća javnim osobama (bez obzira na kritički osvrt na nečiji rad, već samo zbog činjenice da se netko bavi takvim poslom) isto tako ulogu igra i sama javna osoba koja svojim izjavama i postupcima potpiruje takav pristup ili ga smiruje i svodi na pravu mjeru. Što je nekome prava mjera, tema je za neku drugu diskusiju.
Moji kriteriji za divljenje nisu uvijek povezani sa javnim priznanjem, ali naravno da nisam imuna na poznate, tim više ako su simpatični i dobro rade svoj posao.
Tako sam se ja sa Savršenim smjestila u ložu gdje su bili naši poznanici, s kojima je već sjedio jedan prilično kontroverzni hrvatski glumac sa suprugom, kojeg u prvi tren nisam uopće prepoznala.
Gledala sam ga u nekim predstavama i bio mi je dobar, premda očito pati od pretjerane potrebe svraćanja pozornosti na sebe (naravno, to je dio glumačkog posla), ali kada to prestaje biti u službi glume i počne biti u svrhu liječenja nekih osobnih problema, onda se tu počne miješati psihijatrija i gluma, koje sigurno imaju puno zajedničkog. Ali mene osobno ne fascinira kada netko u razgovoru s udivljenim obožavateljem počne deračinu, u svrhu valjda pokazivanja svog glumačkog talenta i otkačenosti.
No dobro, ja sam se usredotočila na puno ugodniju sugovornicu, javnosti nepoznatu, ali meni zanimljiviju.
Na kraju smo se oprostili, rukovali kao što bih to učinila s bilo kojom osobom s kojom sam dijelila prostor u sat-dva. Zadovoljna što me ne muči pritisak slave i nekih novinarskih pritisaka.
Usput, jučer sam skoro otkinula kada sam vidjela na Dnevniku prilog iz Pekinga u kojem Duje Draganja na Bagino (ipak je Bago jedan politički novinarski stručnjak, pa mora malo intervjuirati i sportaše) je li pod pritiskom očekivanja medalja, odgovorio: "Jedini pritisak radite vi novinari s vječno istim pitanjima o očekivanjima..." Ha-ha, bravo Duje!
Nego, da se vratim na temu. Čujem da se Novaljski trijatar odvija jako dobro i vrijeme je do sada bilo naklonjeno. To mi je drago, pa ako ste negdje u blizini navratite. Ispod teksta je program predstava, onih koje su već prošle i onih koje će tek biti odigrane. Čisto da znate "Ki su no trijatri" kao sto bi rekao novaljski gradonačelnik, pravi stručnjak za pisanje uvodnika o ovom festivalu teatra.
06. 07. Shakespeare na Exit - Teatar Exit
13. 07. Zagrebački orkestar - Glumačka družina Histrion
20. 07. Kobajagi donijela me roda - Zijah Sokolović
27. 07. Rogonje - Teatar Gavran
03. 08. The Complete Works of William Shakespeare - Madhosue Theatre Company
10. 08. Stilske vježbe - Kazalište Planet Art
17. 08. Gle, kako dan lijepo počinje - Mali hrvatski teatar Kiklop
24. 08. Velika zvijerka - Kazalište Planet Art
|
- 09:20 -
Komentiraj (20) -
Isprintaj -
#
|