Meanwhile in Maury
nedjelja, 08.09.2013.
Sve su to panorame, a ti si moja cesta. Izlasci i izleti
Tjedan je proletio u trenu. Nakon hladnih noći i prvih jutarnjih rosa, dnevne su se temperature brzo penjale do preko 30. Nisu zakazali ni vjetrovi, jedni od malobrojnih ažurnih faktora Pireneja i općenito juga Francuske. U kući tako uvijek moramo pripaziti i uglaviti prozore i vrata kako ne bi lupkali, a njihov je utjecaj na grožđe, naravno, uvelike prisutan. Neumornu Tramontanu u petak je smijenilo Marin, donijevši oblake i nagovještaj kiše.
Isti dan poslije posla sam se uputila prema Queribusu, jednom od katarskih dvoraca po kojima je znana regija. Ova posljednja utvrda heretika budno nadgleda vinograde koji okružuju dolinu u kojoj je smješten Maury, a do nje vodi nekoliko kilometara zavojite strme ceste. Na zaprepaštenje svojih cimera ('It is too far and dangerous!'), koji su tamo u nekoliko navrata išli autom, obula sam gojzerice, uzela litru vode i krenula... Ugodan (hitch)hiking i pogled koji osvaja nisu nešto pretjerano pomogli u pokušaju da shvatim čitavu povijesnu zavrzlamu regije, no nikako ne mogu zamisliti bolje provedeno posijepodne.
Katarski dvorac Queribus
Pogled s Queribusa
Na tragu filozofije 'nisi lokalac dok ne upoznaš lokale', večer smo proveli u bircu iza čijeg se samozatajnog naziva 'Cafe' zapravo krije čitav niz funkcija. Restoran, kafić, diskač, tourist info pult i dječja igraonica samo su neka od lica ovog mjesta sa super pločicama iz 70ih, nasumičnom muzikom koja trešti i velikom vjerojatnošću da ti, dok sjedneš, u krilo doleti neko dijete. I prošle smo subote bili tamo i izveli cimeričinu mamu koja je bila u posjetu. Žena je ravnateljica osnovne škole u Engleskoj i opičena je do bola. Ima sijedu kosu s jednim ružičastim pramenom, bajkerica je i rastura u biljaru. Lagano smo cugali i izmjenjivali se na stolu za biljar. Gazda Cafea, Pierre, i njegov sin Charly, izazvali su mamu i kćer na okršaj, a dok su ih cure rasturile sve su počastili rundom. Kad smo pri odlasku u gluho doba noći zatražili račun, počeli smo se buniti da nije dovoljno veliki. Ispraznili smo apsolutno sve džepove i pretince i kao napojnicu ostavili sve kovanice koje smo imali (a toga se uvijek nakupi poprilično!), uz jednu lijepu novčanicu. Sutradan nam je ova gesta poslužila kao nedvojben indikator opijenosti, mada ni mamurluk nije zakazao.
Lydia i Kat u Cafeu
Istraživala sam i okolicu. S cimerima sam posudila šefov kombi, vozikali smo se okolo i završili u selu čije ime ne bih pokušavala izgovoriti – Cucugnan. Drvored cedrova (uz maslinu, omiljenog mi stabla), badema i borova vodi do starog vjetromlina. Za ovu vjetrenjaču doslovan prijevod s engleskog nekako je prikladniji, iz razloga što je nedavno obnovljena ne samo zgrada, već i njezina funkcija. Naime, ovdje se pravi brašno od starih sorata pšenice ekološkog uzgoja, od kojeg se u pekari u nastavku spremaju božanstveno savršena peciva, slastice i kruh.
Vjetromlin u Cucugnanu
Ponajbolja pekara u kojoj sam jela
Uputili smo se u susjedno selo razgledati neki dvorac, ali nakon što smo u suludo uskim ulicama ogrebali šefov kombi, odlučili smo da nam hitno treba piće i organzirali degustaciju. Što se tiče ogrebotine (sufiks koji je učestali u augmentativima savršeno odgovara), Bob je dobro podnio vijest, no svejedno nam je bilo užsno krivo, pogotovo Mattu koji se zeznuo u procjeni. Detaljniji rasplet slijedi u ponedjeljak.
Degustirali smo vina Mas de Lavail, uz Mas Amiel jedne od najpoznatijih i najvećih vinarija okolice. Široka paleta vina – od bijelih svježih vina koje nikada ne bih povezala s regijom; alkoholičnih bačvastih sivih i bijelih Grenacha s ugodnom gorčinom; preko Syraha, Grenacha i Carignana u različitim omjerima i varijacijama na temu barriqua; do apsolutnog hita apelacije – slatkog vina Maury. Bilješke, natuknice, fotke etiketa i skice s kušanja opako se gomilaju pa svakako moram napraviti neku selekciju i malo konkretnije formulirati dojmove (stay tuned:).
Degustacija u Mas de Laveilu
Nakon degustacija odazvali smo se na dinner party kod Clarisse, koja nam je pripremala specijalitete svoje regije – zapanog dijela doline Loire. Desetak ljudi različitih nacionalnosti i jedan pas imenom Van Gogh uživalo je na natkrivenoj verandi u izvrsnim buteljama, slijedovima, glazbi i kiši koju je donio Marin... Večer je, volterovskim riječima, no bez ikakve ironije, uvjerljivo sugerirala da je sve dobro u najboljem od svih mogućih svjetova.
Prvo i zadnje piće večere – šampanjac Clarissinog frenda i rum iz Venezuele (iliti Cotes du Rhum:)
