Meanwhile in Maury
ponedjeljak, 02.09.2013.
Bijelo roblje, crno tlo. Prvi dojmovi.
Bok ljudi!
Sve sumnje o drogiranju i seksualnim uslugama u šupama bile su neutemeljene. Nisam prodana u bijelo roblje!
Divna degustacija viskija neposredno prije mog polaska iz Čakovca pomogla je rasplinuti nervozu (retrogradno, titulu najdojmljivijeg osvaja Glenkinchie sa svojim afterom dogorjelih cjepanica). No, u potpunosti mi je laknulo tek kad sam srela svog šefa Boba, koji me čekao pri dolasku. Sletila sam u Gironu, aerodrom koji Rynair prodaje pod Barcelonu, iako je ona udaljena ''svega'' - stotinjak kilometara. Podjednako daleko, dakako u drugom smjeru, smješten je i Maury, selo u koje smo se zaputili, a koje će narednih par mjeseci biti moje novo boravište.
Vozeći se prema destinaciji, nastojala sam pohvatati detalje o poslu i vinariji. Bob, vineyard manager, i Richard, winemaker, Britanci su i već nekoliko godina rade u vinariji. Radi se o 130 hektara uglavnom Syraha i Grenacha, uz nešto Carignana, Grenacha gris i blanc, Mourvedrea, Petit Syraha... Vina koja rade, nabrijani punjaci s 15 plus alkohola, u potpunosti su namijenjeni izvozu. No, o njima nešto kasnije.
Dakle, svake godine tijekom berbe, pa tako i ove, uz stalnu postavu, skupi se internacionalna ekipa. Nekolicina ih obično stiže s Plumpton collegea, po liniji kolegijalnosti s Bobom i Richardom. Pošto sam u veljači u Parizu upoznala i oduševila se trima plumptonovcima (student i profa u pubu odbijaju fajrunt: 'unless you all stay we are going to have some wild sex on the table'), ovo mi je zazvučalo obećavajuće.
Upoznavajući cimere prvi je dojam, kao i svi naredni, bio u skladu s visokim očekivanjima. Naime, živim u golemoj kućerini s troje Britanaca (Matt, Lydia i Rob) i jednom Australkom (Kat) u selu Maury. Imamo terasu s divnim pogledom, vrt s hammockom, svoje sobe s double size krevetom, mini knjižnicu, društvene igre i dva puna friždera. U slobodno vrijeme puno se družimo, jedemo, pijemo i uživamo.
Naša terasa
Neslobodno vrijeme (sedam sati radnim danima) uključuje buđenje u 6:10, nekoliko snoozova, kratki doručak i brzanje do desetak minuta udaljene vinarije. Nakon što se svi pred vinarijom izljubimo (c'est la France!), počinju radni zadaci. Moji se ovih dana svode na vožnju do dislociranih vinograda s Bobovom desnom rukom Clarisse. Sjedamo u njen Renault u polumraku, vrludamo zavojima i čavrljamo na francuskom. Otprilike u isto vrijeme kad sunce izađe iza vrleti, stižemo na prvo odredište. Parkiramo auto gdje cesta postaje zeznuta i hodamo dalje. Sa svrhom praćenja dozrijevanja, šećemo vinogradom i uzorkujemo grožđe koje, po povratku u vinariju, analiziramo u mini labosu. Osim toga, bilježimo i sve ostale neubičajenosti: provjeravamo na kojim je parcelama izbila zaraza pepelnice, kontroliramo gusjenice moljaca ili procjenjujemo u kojoj su mjeri divlje svinje popasle grožđe. Kod potonjeg, odgovornost s divljim svinjama ipak bi trebao podijeliti i terijer jednog od šljakera sa zapanjujućim afinitetom prema bobicama.
Vinogradi okruženi lancem Pireneja
Zbilja uživam u ovim izlascima na teren! Pejzaži su idilični, zrak kristalno čist, raslinje mirisno. Oduševljavaju me meni novi tipovi tla i stijena (stoga koji put uzmem kamenčić za akvarij Marijanine pokojne ribe Franca). Tako sam, gledajući jedan lokalitet iz daljine bila apsolutno zapanjena asfaltiranim redovima! Tek sam, približivši se u potpunosti, shvatila da je riječ o posve tamnom škriljcu. Empirijski učim o ovim južnim divljacima. Grenache je, primjerice, sklon osipanju, a Carignan komparativno osjetljiviji na pepelnicu. Uživamo u prezrelim divovskim divljim kupinama (okus kojih me, bez ikakve iznimke, uvijek vraća na Iž) i smokvama koje okružuju vinograde.
Grenache
Veselim se i berbi koja kasni, no sve je bliže, usprkos implikaciji radnih vikenda i stalnih prekovremenih. Do tada, planiram i dalje uživati u uljuljanoj svakodnevnici, posjećivati idilične zaseoke, kušati butelje i sročiti još pokoju impresiju =)
Ana
p.s. Jelena, hvala za viskije!
