Predivna stvar kod Interneta jest upravo ona koja je istovremeno i zastrašujuća – u svakome trenutku imaš mogućnost krenuti ispočetka. Od nule. Bez opterećenja koje su na tebe postavili svi prošli životi. Pa krenimo još jednom. Ponovno rađanje Skrivenog Sunca – koliko će trebati prije negoli nas opet raskrinkaju?

Vraćam se u normalu nakon ovog korona-ludila i, kako se kockice svakodnevice polagano slažu, postaje mi sve više jasno da mi ovo što sam do sada nazivala „normalnim“ više ne odgovara. Znala sam to i prije, ali kako sam se donekle na autopilotu vozila iz dana u dan, život se prethodnih godina režirao sam od sebe. Kako sam opet dopustila da se to dogodi? Zadnja mijena koja me srušila i zbog koje sam i nebo i zemlju okrenula kako bih si pronašla mjesto (i smisao) dogodila se prije sedam godina. Čini se da sam kao stari Egipat osuđena na sedmogodišnja prokletstva.

Treba sad i neki disklejmer, jelda? Ne utvaram si da živim neku posebnu krizu. Neviđenu i duboko osobnu. Ma kakvi. Svi mi živimo već življene živote, već (pre)življene krize i svaka je naša bol već prošla, svaki je naš teret već nošen. Nisam se još nasukala na zapadnjačke obale veličanja beskonačne jedinstvenosti, nemam straha od toga. Moja je duša tu istočna, ne boji se da gubi na veličini ako je dio nečeg većega.

Treba mi jedno dobro putovanje. Ne turizam, nego putovanje. Ono koje u jednu točku sabire i mjesto i vrijeme i ljude i sreću i strahove i beskonačne noći i tiha jutra koja svejedno nastupe prebrzo i… mene. Mene koju sa svime time nemam ništa. Prazna, čista i staložena. Smirena i ne čekam ništa. Sretna.

Koliko jednostavno može biti? Dajte mi to.

Pa krenimo opet.
Once more into the fray…