amo dalje
26.05.2006., petak
viroze su zakon
|
samo mala preporuka za sve koji vole putovat, ili zele putovat, ili vole bicikle i vozit se na njima, ili jednostavno za sve otvorene umove zeljne zanimljive literature, ma za sve: Davor Rostuhar "Nek se krece" btw.bolesna sam i lezim od utorka navecer, najgore je sto od tad nisam izasla iz kuce osim do doktora, izludit cu ako mi do sutra ne bude bolje, toliko se toga zanimkljivog dogada i po gradu i neki tulumcici van grada, a ja sve propustam...  najvise me zivcira sto nista ne mogu, jer me sve boli, a od temperature mi se muti kad gledam tv, ili sam na kompu, ne mogu citat i jednostavno sam tako slaba... mrzim taj osjecaj, sad mi je kao malo bolje, al cim padne mrak prica se nastavlja... da bar mogu spavat... i onda mi pocinju dolazit misli o tome na sta se ja zalim, a sta da sam invalid ili da imam neku goru bolest ili... bilo sta... i to je ono cega se definitivno najvise bojim i zato se ljudima koji zive s nekom tezom bolesti najvise divim... kako uspiju pronaci srecu, i u cemu... mislim da ja to ne bi mogla, da nisam dovoljno jaka... manje se bojim smrti nego bolesti, ili gubitka nekog osjetila ili bilo kakve teze boli... u toj kategoriji smrt je jos najprihvatljivija... zbog toga jos jednom jednostavno moram izraziti svoje divljenje ljudima koji su mozda imali malo manje srece kada je zdravlje u pitanju, a opet bas vjerojatno zbog toga su sretniji s malim stvarima... a ja se bunim jer par dana moram prelezat...  |
13.05.2006., subota
evo vako...
|
mjesto radnje: nocni autobus (iz nepoznatih razloga opet on umjesto tramvaja) vrijeme radnje: oko pola 3 (znaci ne bas kasno) i sta se dogodi... moj prijatelj i onako vesesela ja vozimo se tim cudesnim prijevoznim sredstvom. i naravno guzva je, iako ne bas tako strasna, i ulaze neka 3 pijana BBB-sa te stanu tik do nas (mi sjedili kod zadnjih vrata) i iz sveg glasa pjevaju sto drugo nego Dinamovu himnu (i to je ok, nek momci pjevaju). zaboravih najvazniji dio njihovog looka: celave glave... jedan od njih potrci prema prednjim vratima i pocne vikat: pederu jedan, izlazi odavde! i naguravat nekog momka... i tako ga on nagura do zadnjih vrata, vice na njega, dere se kakva je to ova zemlja kad "oni" slobodno hodaju... i njegov malo jaci i deblji prijatelj stane izmedu njega i tog decka (decko stoji na vratima) i govori mu: pa daj izadi van. a ovaj iza njega skace ko divlja zivotinja pustena sa lanca i pokusava ga pogodit sakom... a najgenjalniji dio price... dodemo do stanice i vozac NE otvara zadnja vrata, prijatelj od tog nesretnog momka (takoder pomalo feminiziranog looka) krene prema iza jel vidi da je ovaj pretjerao i da mu je par puta pogodio frenda ili koga vec... i onda ja naravno potpuno nepozvana i kao potpuno nebitan dio price ulazim u nju (bas kao i djevojka iza mene) i vicemo: zadnja! otvorite zadnja vrata! i govorim tom drugom momku daj izadi na prednja vrata. u tom trenu i zadnja vrata se otvaraju, napadnuti djecak/momak/muskarac izlazi van, ovaj divlji majmun ga uspjeva jos jednom pogoditi i to u glavu i pokusava izaci za njim, ali ga veliki prijatelj ne pusta van... on naravno jos uvijek vice i drzi predavanje svima prisutnima pod mastovitim naslovom: Kamo ide ovaj svijet... i naravno u tom trenu iz prednjeg djela busa cuje se neki komentar, ona zivina trci naprijed: "Ko je to reko, ko je to reko?!" nagurava ekipu, nitko se ne javlja pa se on zalostan sto nije nikog istukao vraca svojim prijateljima i hvala Bogu izlazi van... a ja ostajem ne vjerujuci da sam tome prisustvovala, jer iako znam da se to stalno dogada, ne mogu vjerovati... jer vec se dugo vozim nocnim prijevoznim sredstvima, zivim blizu stadiona, idem u mocvaru i na slicna mjesta i svejedno... ne razumijem, ne prihvacam i ne... fuj... usli su u moj mali veseli svijet koji za to zna po pricama, koji kad cuje takve stvari od ljudi koji zive van zagreba, nasmije se i kaze: Al ja sam tamo cijeli zivot i nikad to nisam dozivila. To su price i rijetke su u stvarnosti... a sta me najvise odusevi svaki put kad ima puno ljuudi kad dode do nezgodnih situacija je kako ljudi dijele odgovornost i kao nitko ne reagira i ne govori nista... i opet zahvaljujem Bogu sto nisam musko... jer bi se ja sigirno nasla pozvanom i pokupila batine... ponekad imam osjecaj da samo ja razmisljam o takvim situacijama i da svu odgovornost preuzmem na sebe... kad ju nitko drugi nece... |
09.05.2006., utorak
stvarnost?
|
"U ne govorite mi, do đavola, tako patetično STVARNOST!" Marinković, Samotni život tvoj "I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan. ...Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o međusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku?-nosovi bi nam se izduili u surle ubilačke, bili bismo mali opaki dvonožni slonovi." |
05.05.2006., petak
Zašto šutiš?
|
Čuo je kako lupaju ulazna vrata. Znao je tko je, samo jedna osoba tako ulazi u stan, njegova žena. Nije ni trepnuo, ostao je sjediti pred televizorom. Ona je doletjela ispred tv-a, ugasila ga i počela: `Ja to više ne mogu trpjeti, moramo razgovarati! Ovo radim zbog naše kćeri, ona to ne može više! Cijeli život ju psihički upropaštavaš, ona to ne može, dijete ne može živjeti s ocem koji ju od 12.rođendana ignorira, koji ju i ne pozdravlja i ne pita za nju. Zašto si takav? Svaki dan pita za tebe… Zašto si takav? Zašto ju ne voliš? Uostalom šta je napravila? Šta da joj kažem? Šta? Ponestalo mi je izgovora. Da te bar nema, da ju bar tako ne mučiš. A ni ja to više ne mogu, ti nisi normalan! Ostavi nas, zašto ne odeš kad si takav? Znaš da bi ja otišla da imam kamo. Kćer nam je odrasla, a ti to i ne vidiš! Sve što smo ikad imali ti si uništio! Čak si i psa, čak i njega, i njega si odveo od nas, a znaš koliko ga je malena voljela, a ti ga odvedeš, ti ga usmrtiš!!! Za potrebe veterinarskog fakulteta- Kakve potrebe, a mi? Zašto sad šutiš? Zašto? Napokon ti sve kažem i ti šutiš! Pogledaj me, pogledaj me!´ On podigne pogled i kaže: `Mi nikada nismo imali psa, odi u krevet.´ -Njoj krenu suze… okrene se i krene prema spavaćoj sobi. On dođe do nje, da joj tabletu za spavanje, polegne ju u krevet i samo joj šapne tik prije nego što je usnula: `Dušo žao mi je, naša kćeri više nema, već dugo je nama. Spavaj sad.´ |
02.05.2006., utorak
iznenađenje...
|
Piknik! –Tako se veselila pikniku. `2 i pol godine smo zajedno, ovo nam je prvi piknik i rekao je da je važno. Oh, kako se veselim.´ -Mislila je dok su se vozili autom. -`Zašto stajemo? Pa ovdje nema ničega, osim…, osim… GROBLJA! Ne volim groblja, tako su strašna. Zašto stajemo?´ -Pitala se. Nije ga htjela ništa pitati, nadala se nekakvom iznenađenju, ali kada je shvatila da on uzima korpu (ceker) sa hranom i kreće prema groblju, samo je bez riječi krenula za njim. On je hodao malo brže nego inače i imao je osmijeh na licu, kretao se kao da je znao kamo ide. Još jučer kada je spomenuo piknik, zamolio ju je da se malo svečanije obuče iako idu na piknik, što joj se učinilo čudnim i istovremeno slatkim, ali danas kada hodaju grobljem još joj je čudnije. Nikada se nije tako ponašao. Štoviše, on je prilično predvidljiv muškarac, to joj se i sviđalo kod njega. Ona je još bila mlada, a on je bio iskusan, čvrsto je stajao na zemlji i uvijek se ponašao kao pravi gospodin. Nakon 10-ak minuta hoda su stali. On je prostro deku na travu točno ispred nekog groba. Počeo je vaditi čak i plastične tanjure, i sve to bez ijedne riječi. `4 plastična tanjura. Zašto 4?´ -Pitala se. Zatim je podigla pogled i shvatila da je njegovo prezime na tom grobu…. To je grob njegovih roditelja! `Šta ja tu radim? Zašto tu jedemo?´ -Pomislila je. –U tom trenutku om je počeo govoriti.- `Oprosti što ti nisam ništa prije rekao, morao sam te upoznati s njima.´ Zatim je uslijedila stanka pa je opet počeo pričati, ali ovaj put gledajući u grob. –Mama, tata, izađite, doveo sam je, pričao sam vam o njoj.´ -´Jel da je zgodna?!´-gledao je u zrak ispred groba. - `Evo upoznajte se…´ - I pogledao je u nju. - `Ne boj se , sve je u redu. Znam da ne izgledaju baš najbolje, ali…Marina to su moji roditelji.´ |
