|
|
| svibanj, 2007 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nisam mogla odoljeti-moram postati debatu ovdje! Iako je moj tim, Kontra Feanor, izgubio, ja sam sasvim zadovoljna svojim doprinosom i doprinosom svoga tima (ali i izvrsnog protivničkog tima). Nažalost na Boardu debate nisu česte, ali nadam se da će se to promijeniti, jer uvijek dobro dođe malo kreativnog rada-pa čak i da zahtijeva toliko vremena i nadasve živaca (poput ove debate za mene *silly*). Zahvaljujem svojem timu, kapetanu Andurilu, Feanoru Curufinweu, i nenadmašnoj Queen Arwen koja je držala sve moje konce kad su dolazili prvi rezultati *hug*. također čestitke našoj dragoj sutkinji Numellote, koja je rezultate sredila tako brzo! *hug* Evo i cijele debate na Boardu!
Amarie nije baš najpozornije slušala dotadašnja izlaganja. Sjedila je zavaljena u stolicu, slušala pjev ptica u krošnjama i potiho pjevušila. Glava joj je bila pognuta i duga valovita crna kosa skrivala joj je lice. 'Krasno', promrmlja, 'O Eru, zašto? Zašto ja?! Pa tek sam je jucer kupila...’ Kap crne tinte kapnula joj je na svijetloplavu haljinu. Anduril je oštro pogleda i zakoluta ocima primijetivši da joj je dlan potpuno ispisan raznim natuknicama. Amarie sakrije bocicu tinte u svoju torbu i pocne mahati rukama kao da joj je vruce, s namjerom naravno da se tinta sto prije osuši. U jednom trenutku uoci na protivnickoj strani svog brata Voronwea koji je besciljno gledao u nebesa. 'E moj Šime...' pomisli ona i nasmije se. Odjednom je Queen Arwen udari laktom i Amarie se kao iz topa ustala shvativši da je napokon na nju došao red. Pomakne pramen kose sa čela, uzme svoje papire i uputi se prema pozornici. Brzo je rasporedila svoje papire s bilješkama po katedri, zakašljala se i pocela svoje izlaganje.
Uvod
Poštovana sutkinjo, cijenjene kolegice i kolege iz mog i protivnickog tima iznimno mi je drago da sam tu i sve vas najsrdacnije pozdravljam. Pocašćena sam što sudjelujem u ovoj debati; isto tako zahvaljujem članovima svog tima koji su mi toliko pomogli. Nastavljam tamo gdje je stao moj kolega Feanor koji je pobliže opisao Fëanora kao osobu. Nastavit ću u ležernom tonu s daljnjim događanjima u Valinoru, a kojima je Fëanor izravno ili neizravno bio uzrok: stvaranje Silmarila, razdor u Finwëovoj obitelji, te otvorena pobuna protiv Valara. U međuvremenu Melkor uništava Dva Stabla i njihova svjetlost zauvijek nestaje s lica zemlje, osim u Silmarilima. Pa da pocnem…
Glavna rasprava:
Razmišljajuci o Fëanoru vecina će odmah pomisliti i na Silmarile – najvece djelo njegovih ruku, tri dragulja koji su toliko utjecali na povijest Arde. U njima je Fëanor zarobio svjetlost Dvaju Stabala prije no što su ih Melkor i Ungoliant zauvijek uništili. Ta je svjetlost nesumnjivo bila sveta i njen gubitak bio je težak Valarima i vilenjacima u Valinoru; ali moramo se zapitati kakva je uistinu bila priroda te svijetlosti? Koliko dobra je svjetlost Dvaju Stabala (a time i Silmarila) uistinu mogla pružiti?
“Now one of the objects of the Trees (as later of the Jewels) was the healing of the hurts of Melkor, but this could easily have a selfish aspect: the staying of history — not going on with the Tale. This effect it had on the Valar. They became more and more enamoured of Valinor, and went there more often and stayed there longer. Middle-earth was left too little tended, and too little protected against Melkor.”(Morgoth's Ring, Myths Transformed)
Takav je utjecaj svjetlost dvaju Stabala imala u Valinoru: usprkos prolasku vremena, u Blaženom Kraljevstvu promjena je bila spora i jedva primjetna, a Valari su se zatvorili u svom kraljevstvu u kojem su smrt, bolest i nesreca bile samo sjecanje na davna izgubljena vremena. Jako primamljivo. Zamislite sada da ste vladar takvog kraljevstva. Fëanor je bio svjestan moci Silmarilla, što je još više rasplamsalo njegovu želju za vlastitom vladavinom.
„For Fëanor began to love the Silmarils with a greedy love, and grudged the sight of them to all save to his father and his seven sons; he seldom remembered now that the light within them was not his own.”(The Silmarillion, Of the Silmarils, bold dodala osobno)
Njegova ljubav prema Silmarilima je prerasla u opsjednutost, koja je poticana Melkorovim lažima sve više rasla te je dosegla granicu da je mislio kako su gotovo svi moguca prijetnja da mu žele oduzeti Silmarile, zaboravljajuci pri tome da on sam nije stvorio svjetlost koja je činila njihovu pravu bit.
Kako je kolega Feanor rekao, Fëanor je po naravi bio temperamentna i ponosna osoba. Ako malo bolje pogledamo Melkorove rijeci uocit ćemo da u njime ima gorke istine kojom se mogao jako dobro poslužiti.
Melkorove rijeci Fingolfinu: “Beware! Small love has the proud son of Míriel ever had for the children of Indis. Now he has become great, and he has his father in his hand.” (Silmarillion, Of the Silmarils).
Činjenica da mu se otac nakon „kratkog“ vremena od majcine smrti ponovno oženio nikako mu se nije svidjela; napustio je roditeljski dom i prepustio se usavršavanju svojih iznimnih vještina. Mislio je da gubi ljubav svog oca koji ga je usprkos tome volio iznad svega na ovom svijetu. Svoju polubracu Fingolfina i Finarfina je gledao samo kao pretendente koji žele oteti ljubav njegovog oca i njegovo pravo kao prvorođenog kraljevog sina da vlada Noldorima; a napetosti među bracom su dosegle svoj vrhunac kad je Fëanor čuo da mu Fingolfin uz pomoć Valara namjerava oduzeti pravo kao nasljednika starije Finwëove loze. To je bila njegova slaba tocka. Nakon toga Fëanor više nije mogao zadržavati u sebi svu gorcinu i bijes koji je osjecao, strah da se nešto takvo zbilja dogodi i da izgubi svoje pravo koje mu je bilo toliko važno. Zato se okomio na Valare, optužujuci ih da drže vilenjake u ropstvu; smatrao je da ih on može osloboditi tog ropstva i povesti ih u slobodu.
„For Fëanor now began openly to speak words of rebellion against the Valar, crying aloud that he would depart from Valinor back to the world without, and would deliver the Noldor from thraldom, if they would follow him.” (Silmarilion, Of the Silmarils).
Time je povrijedio vlast svog vlastitog oca, pokazujuci time svoju nepokolebljivost, prkos i oholost:
“By what right does he speak for all our people, as if he were King?”(Silmarilion, Of the Silmarils)
Kad je čuo svog polubrata Fingolfina kako izgovara ove rijeci, Fëanor je pred svojim ocima stvorio sliku cijele urote protiv sebe, što ga je toliko ražestilo da je pred svima zaprijetio smrcu svom polubratu.
„But even as Fingolfin spoke, Fëanor strode into the chamber, and he was fully armed: his high helm upon his head, and at his side a mighty sword. 'So it is, even as I guessed,' he said. 'My half-brother would be before me with my father, in this as in all other matters.' Then turning upon Fingolfin he drew his sword, crying: 'Get thee gone, and take thy due place!' Fingolfin bowed before Finwë, and without word or glance to Fëanor he went from the chamber. But Fëanor followed him, and at the door of the king's house he stayed him; and the point of his bright sword he set against Fingolfin's breast 'See, half-brother!' he said. 'This is sharper than thy tongue. Try but once more to usurp my place and the love of my father, and maybe it will rid the Noldor of one who seeks to be the master of thralls.” (Silmarillion, Of the Silmarills)
Bez da se uopce potrudio saznati pravu istinu, Fëanor na vlastitog brata podiže mač i prijeti mu ispred sviju. Na njegove provokacije Fingolfin ne odgovora, što je Fëanora još jace razljutilo; u svojoj aroganciji on nije mogao shvatiti da se netko može pokazati tako slabim i popustljivim, jer kad bi mu Fingolfin uzvratio istom mjerom dokazao bi da ima pravo. Ali Fingolfin je bio mudriji; pokazuje ljubav i samilost prema svome bratu, oslobađajuci ga pred vijecem Valara; nešto što je Fëanor dokazao da ne bi bio sposoban uciniti zauzvrat. Štoviše, uzvratio mu je podlom izdajom kada ga je ostavio samog na obalama Aramana.Valari odlucuju kazniti Fëanora zbog razdora koji je napravio te ga prognaju u Formenos. On to šutke prihvaca; s njime odlaze njegovi vjerni sinovi i njegov otac, koji se odrekao svoje vlasti zbog ljubavi prema prvorođenom sinu. Tako se uistinu dogodilo da je Fingolfin dobio vlast nad Noldorima Tiriona. Ali onda ga posjecuje nitko drugi nego sam Melkor; pod krinkom prijateljstva i dobrog savjetnika, sam sebe izdaje i Fëanor progleda kroz sve njegove krinke i uviđa njegovu požudu za Silmarilima. Obuzet bijesom shvaca kako je sa svih strana okružen neprijateljima, te na najsramotniji nacin protjera Melkora sa svoga praga, jer čista mržnja je prevladala nad strahom. No ubrzo se bližio kraj blagostanja Valinora; Melkor je potražio pomoć Ungoliant, i zajedno su uništili Dva Stabla Valinora. Tako je svjetlost Dvaju Stabala zauvijek nestala, a Melkor je ispunio svoju osvetu. Ali tada je postojao još jedan nacin na koji je bilo moguce vratiti život umirucim Stablima. Bilo je potrebno vrlo malo njihove izvorne svijetlosti da bi ih Yavanna vratila u život; a njihova je svijetlost živjela još samo u Silmarilima. To je znacilo samo jedno: Silmarilli su morali biti razbijeni. I ponovno, Fëanor je pred ocima vidio pobjedu svojih „neprijatelja“: od njega su tražili da im preda ono što mu je bilo toliko priraslo srcu.
“But Fëanor spoke then, and cried bitterly:(....) It may be that I can unlock my jewels , but never again shall I make their like;and if I must break them, I shall break my heart, and I shall be slain; first of all the Eldar in Aman.” (Silmarillion, Of the Flight of the Noldor, bold dodala osobno)
Vješto skriveno među rijecima Fëanor postavlja ucjenu: postat će prvi vilenjak koji će umrijeti u Amanu, u zemlji bogova, zemlji vjecne srece i blagostanja. I sva će krivnja pasti na pohlepne Valare, dokazat će da im je iznad svega važnija njihova vlastita dobrobit.
“It seemed to him that he was beset in a ring of enemies, and the words of Melkor returned to him , saying that the Silmarils were not safe, if the Valar would possess them.”(Silmarillion, Of the Flight of the Noldor, bold dodala osobno)
Vidio se okružen neprijateljima, koji su bili spremni sve napraviti kako bi ga svrgnuli i kako bi mu ukrali Silmarile. Dok je cijeli Valinor još uvijek u šoku i svi razmišljaju jedino kako će popraviti nacinjenu štetu, on se ponaša kao lav u kavezu. Melkorove rijeci vracale su mu se u mislima, i on je u njima pronalazio istinu koje nije bilo.
„Then he cried aloud: 'This thing I will not do of free will. But if the Valar will constrain me, then shall I know indeed that Melkor is of their kindred.'” (Silmarillion, Of the Flight of the Noldor, bold dodala osobno).
Ovim rijecima Fëanor pokazuje kakav zbilja jest. Potpuno zaslijepljen ponosom i arogancijom, on više ne razlikuje dobro od zla ; u njegovim su ocima Valari postali kao vukovi u janjecoj koži, jednaki kao Melkor samo pod krinkom dobrote i ljubavi. Melkorove laži za njega su istina i on im potpuno vjeruje. Ne shvaca da je ono što ga Valari mole za opcu dobrobit; za dobrobit njegovog naroda, za dobrobit svih. U tom trenutku taštine pred njim nestaje sav njegov narod, njegov otac, njegovi sinovi – to mu sve postaje manje vrijedno. Kakav on vladar na kraju može biti? Upitne su njegove kvalitete kao buduceg Noldorskog vođe; jer on nije uopce mislio na dobrobit ostalih, nego samo na svoju. Takav vladar je loš vladar, koji svoj narod ne može voditi u nikakvu svjetliju buducnost. To se i dogodilo, jer kada su Noldori na kraju prihvatili njegovu vlast, doveo ih je pred ispit Melkorove destruktivne moci kojoj nisu bili dorasli; što on nije shvatio do same smrti, ali i tada nalaže svojim sinovima da nastave svoju bitku do samog kraja; s čime je svjesno prokleo i njih i svoj narod. Također je na svoj narod i navukao bijes i razocaranje Valara, koji su ih morali prepustiti vlastitoj sudbini u mraku Međuzemlja. Zašto? Jer su prihvatili Fëanorovo razmišljanje i u Valarima su vidjeli zlikovce ljubomorne na velicanstvenost i moć vilenjaka. Ali to nije bilo dovoljno oružje za borbu protiv Melkora i propast Noldora je bila neminovna. Ali o tome više u kasnijim izlaganjima.
Ali dok je tako Fëanor raspravljao s Valarima glasnici donose vijest da je Melkor ubio kralja Finwëa i provalio u Fëanorovu oružarnicu i ukrao mu Silmarile. To je bila kap koja je prelila čašu.
“Then Fëanor rose, and lifting up his hand before Manwë he cursed Melkor, naming him Morgoth, the Black Foe of the World; and by that name only was he known to the Eldar ever after. And he cursed also the summons of Manwë and the hour in which he came to Taniquetil, thinking in the madness of his grief that had he been at Formenos, his strength would have availed more than to be slain also, as Morgoth had purposed.” (Silmarillion, Of the Flight of the Noldor)
U tom trenutku on shvaca što je uistinu napravio; kad je već izgubio svog voljenog oca, ali tada je već bilo prekasno. Sva njegova snaga, mržnja, sve je usmjerio na Melkora, kojega je prozvao Morgorthom; onoga koji mu je oduzeo ono najvažnije u životu.
“Then with a cry he ran from the Ring of Doom and fled into the night, distraught; for his father was dearer to him than the Light of Valinor or the peerless works of his hands (…)“(Silmarillion, Of the Flight of the Noldor, bold dodala osobno)
I ovo je buduci Noldorski kralj? Onaj koji bježi čim problemi pocnu?! Nesporno je da u je u tom trenutku izgubio i oca i najdraže mu djelo njegovih ruku, i da mu je to bila velika težina pri srcu, ali on se ne zna suociti sa problemima, niti ima ikakav racionalan nacin kako ih riješiti. Podanici moraju misliti da je njihov vladar veci čovjek od njih samih, jer zašto bi ga inace slijedili. Niti je Fëanor veliki vladar, niti posjeduje humanost koja vladara čini velikim, a ponašanje poput razmaženog djeteta mu nece pomoci da vodi svoj narod, niti će njegova sebicnost i konstantno bježanje od glavnog problema pomoci njegovom narodu.
„The Silmarils had passed away, and all one it may seem whether Fëanor had said yea or nay to Yavanna; ; yet had he said yea at the first, before the tidings came from Formenos, it may be that his after deeds would have been other than they were. But now the doom of the Noldor drew near.” (Silmarillion, Of the Flight of The Noldor, bold dodala osobno)
Ali Fëanor nije napravio takvo što. Nakon što je čuo za ocevu smrt i krađu Silmarila, on je podignuo bunu protiv Valara i poveo svoj narod u „slobodu“ pred Melkorov tron.
Zakljucak:
Ima oružja koja ne možeš držati u rukama, možeš ih držati samo u svojim mislima. Upravo Fëanorova velicanstvenost i sjajne oratorske vještine ga dovode u poziciju da može raditi strasne stvari… Jedan hobit može biti pokvareniji i lošiji od Fëanora, ali plodovi njegova zla su mali; on može samo pljackati i tu i tamo ubiti nekoga, no to je njegov vrhunac. On ne može izazvati pobunu koja će promijeniti Ardu niti može nagovoriti da hobiti iz jednog sela pobiju one iz drugog, on ne posjeduje tu moc Kamen je glomazan, a pijesak je težak, ali bijes budale teži je i od jednog i od drugog.
Završivši govor Amarie se nasmiješi i blago se nakloni sutkinji i ekipama. Pocela je užurbano skupljati svoje papire, koji su se prilikom njenog vatrenog izlaganja malkice razbacali uokolo, te krenula prema svojem mjestu osvrcuci se oko sebe da još jednom provjeri je li sve uzela. Kad je napokon sjela na svoje mjesto odahnula je i zadovoljno protrljala ruke i tek onda je primijetila da na njima još ima mrlja od tinte. Razmišljajuci o tome što bi još moglo poci po zlu, istovremeno se zahvaljujuci milosrdnom Eruu što se ništa gore nije dogodilo okrenula se prema Arwen i tiho ju upitala ima li acetona.
Ocjena sutkinje:
Amarie Veanne
Broj riječi – 2.268
Početni IC – zanimljivo, dopada mi se, iako molim mi smo u Međuzemlju. Nema tam acetona.
Uvod – kratko i pomalo zbrkano na kraju. Prvo kažeš da ćeš govorit o stvaranju Silmarila itd, pa onda kažeš da je u međuvremenu Melkor uništio Drveće. Trebalo je to malo bolje sročit.
Glavna rasprava - Citiram tvoje riječi: … a Valari su se zatvorili u svom kraljevstvu u kojem su smrt, bolest i nesreca bile samo sjecanje na davna izgubljena vremena. O čijoj smrti ti govoriš?
Dalje: Mislio je da gubi ljubav svog oca koji ga je usprkos tome volio iznad svega na ovom svijetu. Tvoje osobno mišljenje, nemaš citata da mi potkrijepiš svoju tvrdnju.
Kad si govorila da se Feanor pobunio protiv Valara, mogla si tu uvesti i ono što ste mislim svi zaboravili: Drugorođene, smrtnike, kako god hoćete.
Dalje: postat će prvi vilenjak koji će umrijeti u Amanu, …- prva koja je baš umrla je bila Míriel.
Ima jedan dio gdje govoriš da kad su Noldori kao narod prihvatili njegovu kraljevanje, da su navukli bijes i osudu i sa time krenuli u Međuzemlje. Pa nitko nije njih silio da prihvate njegovo mišljenje. Mogli su se othrvati da su htjeli jer njih nije sputavala Zakletva, ali nisu. Većina nije.
Bilo je još tu nekih stvari bez kojih se moglo, no ovo je bilo glavno.
Zaključak – Prve dvije rečenice su sasvim ok po vašim izlaganjima, al onda jao! kud za miloga Erua, ideš uspoređivat hobita i vilenjaka? Razmela bih još humana, al hobita?
Završni IC - isto kao i PIC, vrlo dobro napisan, sa daškom humora.
Općenito – Malo sam više očekivala od izlaganja, no ispalo je tako kako je ispalo za prvi put. Neki dijelovi su bilo jako dobro iskorišteni, sa dobrim slijedom misli. U globalu dobar post, ne više od tog.
Ocjena- 10/20
eto to bi bilo sve od moje prve debate! Hvala svima kojima su mi pomogli, a posebno ogromno hvala jednoj osobi koja mi je najviše od svih pomogla svojim znanjem, savjetima i ogromnim strpljenjem!
Prava je šteta da History of Middle-earth, serija od dvanaest knjiga koje je napisao Tolkienov sin Christopher Tolkien, nije ugledala svjetlost dana i u hrvatskim izdanjima.Još k tome, knjige je vrlo teško nabaviti.Barem je tako ovdje u Splitu. U svojoj kolekciji imam već šest knjiga :) ali u zadnje vrijeme mi pokušaji nabavka ostalih baš i ne ide. Zato sam se počela i baviti kreativnim prevođenjem-čisto s ciljem da nekako ubijem vrijeme, jer to mi nije ništa drugo no zabava. Naravno, Tolkien ne piše baš tako jednostavnim jezikom, dapače- više nego jednom izgubila bih se u prijevodu :) ali to me nije nimalo obeshrabrilo, naprotiv. Tada sam odlučila i svoje malenkosti od prijevoda objaviti na Boardu- u topicu Prijevodi-tamo se nalazi još izvrsnih prijevoda koje svakako treba pročitati! Moje prijevode (ali i ostale) možete vidjeti i na Portalu. Jedan od najstarijih prijevoda (mojih :)) je Ambarkanta, Oblik Svijta, koji je napisao vilenjački mudrac Rumil.
POVIJEST MEĐUZEMLJA: OBLIKOVANJE MEĐUZEMLJA
AMBARKANTA
Oblik Svijeta
Rúmil
Izgled Svijeta
Svijet okružuju Zidovi Svijeta, Ilurambar. Izrađeni od stakla i leda, ponad svake mašte Djece Ilúvatarove hladni su, prozirni, i tvrdi. Ne mogu se vidjeti, niti ih se može prijeći, osim kroz Vrata Noći.
Unutar Zidova Zemlja je okrugla; iznad, ispod, i na svim stranama nalazi se Vaiya, Okružujući Ocean. Sličan je moru pod Zemljom i zraku nad Zemljom. U Vaiyi pod Zemljom živi Ulmo. Nad Zemljom je Zrak, zvan Vista, u kojem lete ptice i prolaze oblaci. Zbog toga je u visinama nazvan Fanyamar, ili Dom Oblaka; a bliže Zemlji Aiwenórë ili Kraljevstvo Ptica. Ali takav zrak leži samo nad Međuzemljem i Unutarnjim morima, a granice su mu Planine Valinora na Zapadu i Zidovi Sunca na Istoku. Zbog toga oblaci rijetko dolaze u Valinor, a smrtne ptice ne prelaze vrhove tih planina. Ali na Sjeveru i Jugu, gdje je najhladnije i najtamnije i gdje se Međuzemlje širi blizu samih Zidova Svijeta, Vaiya, Vista i Ilmen susreću se i miješaju.
Ilmen je bistar i čist zrak jer je prožiman svijetlošću, premda sam ne daje svijetlo. Ilmen leži iznad Viste, i nije iznimno dubok, ali najdublji je na Zapadu i Istoku, najmanje na Sjeveru i Jugu. U Valinoru zrak je Ilmen, ali Vista ponekad dopire osobito u Vilindomu, čiji je dio na istočnom podnožju Planine; a ako je Valinoru tama i zrak nije očišćen svjetlošću Blagoslovljenog Kraljevstva, pretvara se u sjene i sivu maglu. Ilmen i Vista se miješaju jer su slične prirode, ali Ilmen dišu Bogovi, i pročišćen je prolaskom svjetlećih tijela; u Ilmenu je Varda odredila putove zvijezdama, a kasnije i Mjesecu i Suncu.
Iz Viste nema izlaska ni bijega osim za Manwëove sluge, ili onima kojima daruje moć, koju ima njegov narod, koja ih može održati u Ilmenu ili višoj Vaiyi, gdje je hladno i zrak je rijedak. S Viste može se spustiti na Zemlju; s Ilmena, u Valinor. Valinor se proteže skoro do Vaiye, koja je najuža na Zapadu i Istoku Zemlje, ali najdublja na Sjeveru i Jugu. Zapadne obale Valinora nisu daleko od Zidova Svijeta. Valinor i Vaiyu razdvaja ponor ispunjen Ilmenom, i tim putem može se doći iz Ilmena nad Zemljom u podzemna područja, i do Korijena Zemlje, gdje se nalaze pećine i grotla koja su temelji zemalja i mora. Tu živi Ulmo. Od tuda dolaze vode Međuzemlja. Te se vode sastoje od Ilmena, Vaiye i Ambara (što je Zemlja), jer Ulmo objedinjuje Ilmen i Vaiyu i šalje ih kroz vene Svijeta da pročišćuju i osvježavaju mora i rijeke, jezera i izvore Zemlje. Zbog toga, tekuća voda sadrži uspomene dubina i visina, Ulmove mudrosti i glazbe, i svijetlost nebeskih tijela. Nad Ulmovim predjelima zvijezde su ponekad skrivene, i tamo Mjesec često zaluta i ne može se vidjeti s Međuzemlja. Ali Sunce se ne zadržava tamo. Ona brzo prolazi pod zemljom, da se noć ne bi odužila i da zlo ne bi ojačalo; na samom kraju Vaiye povlače je Ulmovi sluge, i tamo postaje toplo i puno života. Tako se dani računaju po putanji Sunca, koja plovi od Istoka do Zapada kroz niži Ilmen, zatamnjujući zvijezde; prolazi nad središtem Međuzemlja i ne zaustavlja se, i zakrivljuje svoj put sjeverno ili južno, ne putujući samovoljno nego u utvrđenom redu i dobu. Kad se uzdiže nad Zidovima Sunca Zora je, a na Večer uranja iza Planina Valinora.
Dani su drukčiji u Valinoru nego u Međuzemlju. Tamo je vrijeme najveće svijetlosti Večer. Tada Sunce silazi i odmara se kratko vrijeme u Blagoslovljenom Kraljevstvu, ležeći u krilu Vaiye. A kada zaranja u Vaiyu , ocean postaje vruć i plamti žarkom vatrom, što dugo obasjava cijelu zemlju. Ali kad ona prođe put Istoka žar nestaje, Valinor je otuđen od svijetlosti, i obasjan je samo zvijezdama; tada Bogovi najviše žale smrt Laurelina. U zoru mrak je dubok u Valinoru, i sjene planina teško leže nad dvorovima Bogova. Ali Mjesec se ne zadržava u Valinoru, i prolazi brzo nad njim i zaranja u Ponor Ilmena , jer uvijek proganja Sunce; ali rijetko ju dostiže, a tada je iscrpljen i zamračen pod njenom vatrom. Ali nekad se dogodi da dođe iznad Valinora prije nego Sunce ode, tamo se spušta i susreće svoju dragu, a Valinor je ispunjen objedinjenom svjetlošću srebra i zlata; i Bogovi se smiješe sjećajući se miješanja Laurelina i Silpiona prije puno godina.
Zemlja Valinora strmo pada od podnožja Planina, a zapadne su obale na istoj razini kao dna unutrašnjih mora. Nedaleko, kako je bilo rečeno, nalaze se Zidovi Svijeta; a preko najzapadnije obale u stoji Ando Lómen , Vrata Bezvremene Noći koja probijaju Zidove i otvaraju se u Prazninu. Svijet je postavljen u središtu Kúme, Praznine, Noći bez oblika ili vremena. Ali nitko ne može prijeći ponor pojasa Vaiye i doći do vrata, osim velikih Valara. Oni su napravili ta vrata kad je Melko bio poražen i prognan u Vanjsku Tamu; a čuva ih Eärendel.
Međuzemlje stoji usred Svijeta, stvoreno od zemlje i vode; površina mu je središte svijeta od granica gornje Vaiye do njenog kraja. Od davnina ovako je izgledalo. Najviše je bilo u središtu, i padalo je sa svih strana u prostrane doline, ali opet se podizalo na Istoku i Zapadu, te je opet padalo u ponore na njihovim krajevima. Dvije doline bile su ispunjene pradavnim vodama, a obale tih drevnih mora su bile na Zapadu zapadne uzvisine, a na Istoku istočne uzvisine. Ali na Sjeveru i Jugu zemlja nije padala, i moglo se preko kopnom doći od krajnjeg Juga i ponora Ilmena, sve do krajnjeg Sjevera i ponora Ilmena. Drevna mora su dakle ležala u udolinama, i njihove vode nisu se razlijevale u Istok i Zapad; ali nisu imali obala ni na Sjeveru ni na Jugu, i tamo su se ulijevali u ponor, stvarajući ledene vodopade i mostove zbog prodorne hladnoće koja je tamo vladala; tako je Ponor Ilmena ovdje bio zatvoren i premošćen, a led je dopirao do Vaiye, čak i do Zidova Svijeta.
Kaže se da su se Valari dolazeći u Svijet spustili prvo u Međuzemlje, u samom središtu, osim Melka koji se spustio na najdaljem Sjeveru. Valari zauzeše dio zemlje, napraviše otok i blagosloviše ga, i položivši ga u Zapadno More, tamo su prebivali, dok su bili zauzeti istraživanjem i prvim uređivanjem Svijeta. Također je rečeno da naumiše napraviti svjetiljke, a Melko se ponudio da izradi novu tvar iznimne snage i ljepote da im budu stupovi. I postavio je te velebne stupove na sjeveru i jugu, bliže središtu Zemlje nego ponoru; i Bogovi postaviše svjetiljke na njima i Zemlja je imala svijetlosti neko vrijeme. Ali stupovi bijahu varljivo napravljeni, jer su bili od leda; i otopiše se, a svjetiljke se uruše, i njihovo se svijetlo zgasne. Ali otapanje leda načini dva mala unutrašnja mora, sjeverno i južno od središta Zemlje, i tako nastane sjeverna, središnja, i južna zemlja. Tad se Valari preseliše na Zapad i napustiše svoj otok; i na uzvišenju zapadne strane zapadnog mora naslagaše silne planine, a iza njih postaviše zemlju Valinor. Planine Valinora zakrivljuju se unatrag, i Valinor je najprostraniji u sredini, gdje planine prolaze uz rub mora; a na sjeveru i jugu planine dolaze čak i blizu ponora. Postoje dva područja Zapadnih zemalja koji nisu dio Međuzemlja i leže izvan planina: mračna su i prazna. Sjeverno područje zove se Eruman, a na Jugu je Arvalin; i samo uski prolaz dijeli ih od kutova krajeva Međuzemlja, a ti prolazi ispunjeni su ledom.
Da bi se bolje zaštitili Valari pomaknuše središte Međuzemlja prema istoku, tako da je zavijeno, i veliko more Zapada tako postane iznimno je široko, najšire od svih voda Međuzemlja. Oblik Zemlje na Istoku je bio sličan kao i na Zapadu, osim suženja Istočnog mora, i pomaknute zemlje. Preko Istočnog mora leži Istočna zemlja, o kojoj malo toga znamo, a zovemo je Zemlja Sunca; planine u toj zemlji, Zidovi Sunca, vrlo su visoke, premda ne kao i planine Valinora. Zbog zakrivljenosti zemlje te planine ne mogu se vidjeti, osim od ptica koje visoko lete, preko mora koje ih dijeli od obala Međuzemlja.
Naguravanje zemalja podiglo je četiri gorska lanca, dva na Sjeveru i dva na Jugu; na Sjeveru je bilo Modro gorje sa zapadne strane, i Crveno gorje s istočne strane, a na Jugu Sivo gorje i Žuto. Ali Melko utvrdi Sjever i tamo sagradi Sjeverne Kule, također nazvane Željeznim gorjem, koje su gledale prema jugu. U središtu Međuzemlja se nalazi Vjetrovito gorje, jer tamo su puhali jaki vjetrovi s Istoka prije Sunca; i Hildórien, zemlja gdje su se prvi put probudili Ljudi, ležala je između tih planina i Istočnog mora. Ali Kuiviénen, gdje je Oromë pronašao Vilenjake, nalazi se sjeverno uz vode Helkara.
Simetrija Zemlje bijaše ponovno slomljena u drugoj bici, kad je Melko bio ponovno zbačen, i stalno se mijenjala prolaskom brojnih godina. Ali najveća promjena se dogodila kad je Prvi Nacrt bio uništen, i Zemlja je postala okrugla, i zauvijek se odvojila od Valinora. To se dogodilo u vrijeme napada Númenórejaca na zemlju Bogova, kao je rečeno u Povijesti. A od tada svijet je zaboravio što bijaše u davnini, a imena i sjećanja na drevne zemlje i vode zauvijek su nestala.
Pripadajuće karte i mape, koje je nacrtao sam Tolkien:
Mislim da bi sada kao došao red i na prvi post, toliko željno iščekivan... Prije svega svima koji su došli i koji će tek doći na moj blog želim srdačnu dobrodošlicu. Lijepo vas molim da budete pristojni i uljudni u komentarima.
I onda da se predstavim... Amarie Veanne, šašava mala Vilenjakinja, i još navrh svega Vanya (o Vanyama u kasnijim postovima malo podrobnije...). Vodim vas u svoj svijet, odakle sam i sama došla: u veličanstveni svijet Međuzemlja, where my heart truly lies. Podijelit ću s vama sve što se sada nalazi na mom nevjerojatno prešnjavom radnom stolu prepunom kula knjiga i papira koje dosežu strop..... nadam se da će se naći nešto zanimljivo za svakoga pomalo. I eto, to je bila samo mala uvodna riječ, i ujedno opis onoga što će se najčešće pojavljivati na blogu; jednom riječju, Toliken; njegov lik i djelo.
