Uvijek sam se smatrala osobom sa čvrstim stavovima. Dobro odgojenom osobom sa pravim principima. Koja nastoji ne imati predrasude bilo koje vrste. Smatrala sam da to dugujem svojim roditeljima, mislila sam da su oni to i željeli postići kod mene.
Ne znam da li sam se prevarila, ali vidim da nisam bila 100% u pravu što se svega navedenog tiče.
U mojem su ocu ukorijenjene predrasude. Iz duboko intimnih razloga, ali predrasude. I razumijem ga. Ali ne shvaćam u potpunosti.
U mojoj su majci ukorijenjene duboke životne vrijednosti. Jedna od njih je i uvijek stati uz muža, ali istovremeno štititi i djecu. Pa se sve lomi preko njenih leđa. I često bude nepravedno okrivljena za nešto. Ali ona će svaki put isto postupiti. I razumijem je. Ali ne shvaćam u potpunosti.
U meni se bore tradicija, vrijednosti, principi, karakterne crte koje vučem od oba roditelja, želja da vodim svoj život pomiješana sa željom da njih ne povrijedim. Teško je. I strah me da ne povrijedim ljude do kojih mi je najviše stalo. Istovremeno me strah da u tom strahu ne izgubim sebe.
Uvijek sam stajala iza svojih odluka, bile one dobre ili loše. Uvijek sam nastojala priznati kad bih zasrala. I nikad nisam bježala od problema. Zatvarala oči, zaobilazila, ali nikad bježala. Kad-tad bih to riješila. I držala se nekih stvari koje su mi uvijek, ili samo tad, bile bitne. Najvažnije od svega, uvijek sam nastojala biti iskrena. Prema samoj sebi. A pogotovo prema svojim roditeljima.
Ipak, karakter mog oca vidi se i u meni. Puno pričam, ali jako malo o sebi. U biti, puno pričam i osebi, ali s najbližima o sebi jako malo. Uvijek očekujem da će na osnovu nekih mojih nejasnih natuknica moji najbliži shvatiti o čemu se radi, pravilno formulirati pitanje na koje ću onda ja dati pravi odgovor, i svima će sve biti jasno. Takav je i moj otac.
Zbog toga nam se i dešava trenutni pad sistema. Ja sam natuknula, nadajuć se da će shvatiti. On nije ništa rekao, nadajući se da ću JA shvatiti. I ostala je tišina.
Međutim, iskrenost u meni nije mi dala mira, pa sam mami rekla sve. I mama je pokušavala shvatiti. Nije mogla. Očekivala je nastavak priče s moje strane. Nikad ga nije dobila. Željela sam da prođe još malo vremena, da vidim na čemu sam, pa da sa konkretnim činjenicama stupim pred njih oboje i kažem što imam.
Nisam stigla. Teret šutnje za mamu je bio prevelik. Rekla je. I onda je došlo do kratkog spoja. Neke jako intimne vode u dubini tatine duše bile su uzburkane tim činjenicama koje je čuo. Nije mogao šutiti, morao mi je dati do znanja da zna i da sam ga povrijedila. Jako.
Jučer smo oboje plakali. Svak u svome stanu, u svome gradu. On, razočaran, pokušavajući shvatiti. Ja, uznemirena, razočarana, s dubokim osjećajem krivnje što sam ga povrijedila, a istovremeno ljuta što mi pokušava na neki način narediti da postupim po njegovom.
Nakon njega, zvala je mama. I opet smo obje plakale. Ona, s olakšanjem što više ne mora šutiti, puna boli jer smatra da njeno dijete zaslužuje najbolje i da je bolje da se nekih stvari ne dotičem, ljuta jer se sve opet lomi preko nje, slomljena od svega skupa. I ja, zbog svega toga što sam čula iz njenog plača.
Teško je kad roditelj kaže da se razočarao u svoje dijete. Još je teže kad se radi o nekim stvarima o kojima bi se dalo raspravljati da li su vrijedne tako teških riječi. Daleko je najteže procijeniti koje su to stvari radi kojih mogu i smiju uopće pasti tako teške riječi.... Jebeno je teško kada si to dijete ti....
Duša boli kada čuješ roditelje kako plaču. Još više boli kad znaš da, unatoč njihovim suzama, ne možeš protiv sebe. I bez obzira na sve, napravit ćeš po svome. Suzama usprkos...
Rekla sam tati: "Odgojio si me da mislim svojom glavom. Da cijenim ljude po tome kakvi su, a ne tko su i što su. Ako tako nisam odgojena, onda ne znam gdje sam to naučila."
Mami sam rekla: "Život je prekratak da ga potrošimo na ovakve stvari, da radi stvari koje ne razumijemo ili radi odluka s kojima se ne slažemo prekidamo kontakte i beskrajno se i bolno svađamo. To nit želim nit ću sudjelovati."
Ova mi je godina svakako čudno i teško i naopako počela. I svakim danom pokazuje da neće biti ni laka ni kratka. Ali to sam ionako znala, pa nije bed. Ali da boli, boli...
