nedjelja, 17.04.2016.

Collecting pictures from a flood that wrecked our home.

danas smo imali oproštajku s najstarijim bratićem, šogoricom i nećakinjom (4), vraćaju se nazad za Kanadu.
mislila sam da ću im slomiti kosti koliko sam ih jako grlila, nisam ih htjela pustiti. jer to znači da se i sve oko nas sada mora vratiti u neku normalu.
i ostajem bez bratića uz sebe.
jedan u Kanadi radi, drugi u Zagrebu studira, a treći... moj najbliži. njega više nema. uopće.


tu noć kad mi je tata rekao za prometnu, spavala sam s krunicom omotanom oko dlana. ni danas ne znam zašto sam to napravila. ta 4 dana, koliko je dugo bio u komi, ja nisam ispuštala tu krunicu, bilo da sam spavala s njom u rukama, ili ju držala u džepu hlača tijekom dana da mi bude blizu. jednostavno... bilo mi je lakše tješiti se time, nego otići tati i reći "molim te, daj mi tabletu za smirenje jer mislim da ću si oderati kožu s lica" (a bila sam u stanju zbilja si oderati kožu s lica)
i tako sam 4 dana, dok su svi drugi bili pod tabletama, bila najoptimističnija osoba na svijetu. koja nije dozvolila da ju vlastita obitelj vidi kako je snuždena. koja je bila mašina, dvorila ukućane, dočekivala goste, tješila svaku osobu koja joj se obratila i zbilja vjerovala da će se on probuditi iz kome i sve će se nekako posložiti.
smiješno je kako sam ja bila ta koja je tješila potpune strance, koji su bratića poznavali tek onako, iz viđenja, umjesto da je netko tješio mene. koja sam ga znala cijeli svoj život.
ta 4 dana bila sam nevidljivi oslonac svima.
osim sebi.

u tjednima nakon sahrane, nitko me nije tražio. nitko mi se nije javljao.
kada mi je bilo najteže, kada mi je najviše trebalo društvo, ostala sam sama.
i nakon toga, nisam više imala potrebu odgovarati ljudima na pitanja. "kako si?" - "dobro sam" i tu bi bio kraj razgovora.
nemam više potrebu ikome išta govoriti. ikome se otvarati. ikome govoriti kako već više od mjesec dana ne spavam.
jer čim mi glava dotakne jastuk, mozak bez ikakve najave počne vrtjeti sva sjećanja na njega i suze ne prestaju.
jer nema više zajedničkih odlazaka na koncerte.
nema više odlazaka u kino.
nema više komentiranja serija.
nema više "sesTRIČna, ti si pametna, aj mi reci kako da kolegi s posla kažem da je glup?"
nema više "petre, bacit ću ovaj mobitel u zid, aj mi sredi to."
nema više nenajavljenih dolazaka kod mene u kasne sate jer je gladan.
nema više zajedničkih vožnji biciklom po gradu.
nema više "sesTRIČna, idem vozit trkalicu po Istri idući tjedan."
nema više "bogdaj."
nema više tračanja drugih članova obitelji.
nema više zajedničkih izlazaka i opijanja.
nema više skrivanja na čardaku kod njega da popušimo koju cigaretu.

jedan jedini ispit koji mi je ostao nisam bila u stanju riješiti ovaj mjesec. diplomski nisam u stanju započeti pisati.
moja daleko poznata upornost je odjednom iščeznula. nemam volje, nemam snage, nemam želje.
nema smisla. toliko toga odjednom nema smisla, beznačajno je i ne veselim se ničemu.
počela sam zaboravljati stvari, imena, obaveze. od običnog "nađemo se u 5 na trgu" do stojim-pred-štednjakom-i-zaboravila-sam-da-sam-stavila-vodu-za-kavu.

ali jučer sam se sjetila zašto sam takva. uporna i tvrdoglava, i nedokazna, i ovisna o akademskom uspjehu.
prije 3 godine, možda i više, vodila sam valjda najvažniji razgovor s njim. jer je odlučio odustati od fakulteta, otići u vojsku, otići odavde. i ja sam ga molila da to ne napravi (od faksa je zbilja odustao, vojska ga je prošla), a ustvari bila malo ljubomorna jer je s takvom lakoćom donio tu odluku. rekla sam mu da i ja želim odustati od svega, da me toliko toga muči, da ne mogu više ni faks, ni sebe, ni okolinu. i tada mi je rekao, "ne budi glupa. imaš taj faks, dobra si, izguraj to do kraja. mora netko biti stup upornosti. bit ćeš prva s diplomom. bit ćeš netko i nešto u ovoj obitelji. moj mlađi brat i tvoja mlađa sestra trebaju uzora koji će ih gurati naprijed. netko od nas mora pregristi jezik i istrpjeti sve, a ja sam lijen. ne odustaj."
i nisam. ni u čemu. i najmlađi bratić me zbilja još uvijek traži savjete oko faksa i da mu budem psiholog kad je pod stresom. jer "ti si to prošla, tebi to ide, valjda ću i ja tako." u svemu je bio u pravu, uvijek.
a sad... sad bih najrađe pobjegla, rekla i njemu i samoj sebi "dovoljno sam dugo trpjela i izigravala supercuru, sad i ja želim malo biti slaba, lijena i kukavica." ali neću. zbog njega. zbog onog u meni u što je on vjerovao.
u mojih 23 godine života, nikad se nismo posvađali.

svaki dan se pitam gleda li nas odgore i plače li zbog nas.


danas smo imali oproštajku s najstarijim bratićem, šogoricom i nećakinjom (4), vraćaju se nazad za Kanadu.
i pitam se, kako odlučiš jednostavno otići? ostaviti sve iza sebe? ostaviti dom, obitelj, prijatelje, i otići na drugi kraj svijeta i započeti novi život?
kako odlučiš ostati na istom mjestu?

kako odlučiš nastaviti živjeti?

- 18:29 - Komentari (6)

<< Arhiva >>