the world, it carries on your memories and song and your pictures on my wall are not forgotten
znaš, trebala sam Te držati pod ruku i otpratiti do oltara kroz koju godinu,
a ne otpratiti te do groba prije tjedan dana.
i dalje se ne mirim sa činjenicom da Te više nema s nama.
i što svi naši planovi sada postaju tek puko sjećanje.
u glavi mi i dalje odzvanja vrisak najmlađeg bratića na sahrani, "brate, volim te do neba i nazad"
i uju kako mu u pozadini odgovara "čuo te je, sine, čuo te je"
sva bol ove stvarnosti slila se u taj trenutak, i u suze koje sam mislila da ću vječno plakati jednom kada sam počela
i sestrin zagrljaj koji me bolio više nego što me tješio
rekla bih samoj sebi, "preživjela sam i gore, preživjet ću i ovo"
ali ništa me u životu nije boljeo kao ovo
jer jedini put kada mi je dozvoljeno javno tugovati, ja se ne usudim
pa gutam suze svaki put kad na radiju zasvira neka Njegova
ili kad me pitaju kako sam
ili kad me trogodišnja nećakinja pita gdje joj je "ujo Pejo" i kad će se vratiti (tada me sve na svijetu boli najviše ikad)
(čula je svoju mamu kako priča s bakom o sahrani i došla mi je s "a zašto su Peju nosili na kolima, jel ga bole noge?", doslovno sam čula dušu kako mi se raspada u komadiće)
pa noćima dok svi spavaju plačem u jastuk, tiho, da me nitko ne čuje
jer jedino se plakati i može
ali ni sve suze koje sam dosad isplakala ga neće vratiti (a isplakala sam se više nego sva moja plakanja kroz život zajedno)
i sva ova bol s tim suzama neće otići
gledam slike gdje smo klinci, bebači u pelenama,
i nitko od nas nije ni slutio što nas čeka...
napisat ću jednom priču. za Tebe. o Tebi. to Ti obećajem. to je jedino što sam ikad znala.
pisati. Deer Tick - Goodbye, Dear Friend
{19.10.2013.}
2. (mamina strana obitelji)
Sinoć sam pričala s bratićem i prvi puta ga vidjela, istinski vidjela; gnjev koji čuva u sebi, pizdarije koje trpi, obaveze koje preuzima na sebe. Između svih psovki, ljutnje izražene pokretima ruku, mojih nogu koje su se tresle, zaključili smo da se razumijemo bolje nego ikad, da se vidimo.
***
danas je taj moj najdraži član obitelji (24) preminuo.
i ja doslovno ne znam kuda sa svom ovom tugom koja me preplavila.
{05.03.} "Kada nam odlazi netko drag, ne boli smrt, nego boli sve ono što ide poslije. Boli praznina koja nikada neće biti popunjena. Boli nemogućnost da još nešto učinimo za njega. Bole riječi koje nismo rekli, a mogli smo. Bole suze. Bole uspomene. Boli šutnja. Boli to što znamo da nikada više nećemo biti zajedno, što se nećemo vidjeti i što nam se neće javiti. Boli to što će nam svugdje faliti i što će uvijek biti taj netko koji nedostaje.
Kada nam odlazi netko drag, ne boli samo njegova smrt nego i život koji je mogao još trajati, a ugasio se. Bole pobjede podjednako kao porazi, uspjesi podjednako kao neuspjesi i sve se, odjednom, na trenutak, poravna, postaje besmisleno, prazno.
Kada nam odlazi netko drag, odlazi i glazba koju je slušao, ljudi koje je poznavao, snovi koje je sanjao, odlaze njegove dileme, njegove tajne, njegovi strahovi. I sve boli… Boli kada postavimo pitanje je li sve bilo uzalud? Jesmo li pogrješili? Ili, je li moglo drugačije? A dobro znamo da nije…
Boli kada se sjetimo da ga nema. Boli svako sjećanje na njega. Bole fotografije. Bole mjesta kojima smo prolazili. Bole rječi koje smo rekli. Bole rječi koje nismo rekli, a morali smo. Bole njegovi prijatelji. Bole njegove ljubavi. Bole svačije ljubavi kada razmišljamo o njemu. Boli sve što podsjeća na njega, svaki djelić ovoga svijeta…
Kada nam odlazi netko drag, ne boli samo bol, boli sve drugo. Boli što zauvjek nestaje i što ga više nigdje neće biti. Boli saznanje da se nikada više neće moći radovati, smijati, maštati, trčati, penjati, bickati, plakati, stvarati, voljeti. Boli sve ono što je mogao učiniti, a nije. Boli sve ono što je tek trebao proći, a nije. Boli proljeće, boli sunce, boli more, boli nebo, boli kiša. Boli sve ono što živi bez njega, boli čitav svijet…
Kada nam odlazi netko drag, sve odjednom stane, zaustavi se na trenutak i podsjeti na prolaznost, na godine koje su prošle i koje će proći. Pravimo iskorak iz sadašnjosti i postajemo dio beskrajne vanvremenske nedokučive staze koja vodi samo u jednom smijeru.
Kada nam odlazi netko drag, odlazimo i mi zajedno s njim. Jedan dio nas, možda najlijepši. Odlazi ono nešto što smo imali s tom osobom i niti sa jednom drugom. Odlazi s njim i jedan dio našeg života koji smo proživjeli i koji se upravo njegovim odlaskom završio i pretvorio u sjećanje.
I na kraju, kada nam odlazi netko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije. A poslije, nažalost, ne ide ništa. I upravo to ništa najviše boli…"