|
znaš, trebala sam Te držati pod ruku i otpratiti do oltara kroz koju godinu,
a ne otpratiti te do groba prije tjedan dana.
i dalje se ne mirim sa činjenicom da Te više nema s nama.
i što svi naši planovi sada postaju tek puko sjećanje.
u glavi mi i dalje odzvanja vrisak najmlađeg bratića na sahrani, "brate, volim te do neba i nazad"
i uju kako mu u pozadini odgovara "čuo te je, sine, čuo te je"
sva bol ove stvarnosti slila se u taj trenutak, i u suze koje sam mislila da ću vječno plakati jednom kada sam počela
i sestrin zagrljaj koji me bolio više nego što me tješio
rekla bih samoj sebi, "preživjela sam i gore, preživjet ću i ovo"
ali ništa me u životu nije boljeo kao ovo
jer jedini put kada mi je dozvoljeno javno tugovati, ja se ne usudim
pa gutam suze svaki put kad na radiju zasvira neka Njegova
ili kad me pitaju kako sam
ili kad me trogodišnja nećakinja pita gdje joj je "ujo Pejo" i kad će se vratiti (tada me sve na svijetu boli najviše ikad)
(čula je svoju mamu kako priča s bakom o sahrani i došla mi je s "a zašto su Peju nosili na kolima, jel ga bole noge?", doslovno sam čula dušu kako mi se raspada u komadiće)
pa noćima dok svi spavaju plačem u jastuk, tiho, da me nitko ne čuje
jer jedino se plakati i može
ali ni sve suze koje sam dosad isplakala ga neće vratiti (a isplakala sam se više nego sva moja plakanja kroz život zajedno)
i sva ova bol s tim suzama neće otići
gledam slike gdje smo klinci, bebači u pelenama,
i nitko od nas nije ni slutio što nas čeka...
napisat ću jednom priču. za Tebe. o Tebi. to Ti obećajem. to je jedino što sam ikad znala.
pisati.
Deer Tick - Goodbye, Dear Friend
|