|
Postoji taj jedan naivni dio mene koji misli da ako sklopim oči, svijet će nestati
ako se prespavam, probudit ću se u drugoj koži.
Pa sklapam oči prečesto, pravim se da nema mene, da nema svijeta
ali je svijet i dalje tu, čeka na mene
čekam i ja.
Čekam da me sva ta ljutnja prođe, da iscuri iz mene,
da se otresem i nastavim dalje,
koliko samo ljuta mogu biti, bez razloga
na sebe
na svijet
na knjige koje mi ne govore što da radim
na pjesme koje šute
na riječi koje se ne žele pretvoriti u glas
toliko ljutnje,
a samo jedna ja.
I možda je razlog toj ljutnji,
toj mržnji koju imam prema sebi
taj što sam ispoklanjala dijelove sebe drugim ljudima
drugim stvarima
drugim svjetovima
a nisam ostavila ništa od sebe
za sebe.
|