|
Još uvijek se pitam „zašto ste svi otišli?“
a s godinama, umjesto odgovora, samo gomilam to isto pitanje
„zašto ste svi otišli… onda kad sam vas najviše trebala?“
I hoću otvoriti sve prozore u stanu što imam, otvoriti ih širom, da me svi vide
popeti se na prozorsku dasku i vikati, glasno i silovito
MI NISMO ZLI, MI NISMO ZLI
jer moram samu sebe uvjeriti u to da smo bili zlatna djeca,
najjači na svijetu
bili smo sami sebi heroji i nije nam falilo baš ništa u životu
Prestala sam brojati dane onog trenutka kada sam prestala postojati u njima.
Moramo se valjda nekad i umoriti od samih sebe.
Strpljenje mi sjedi na ramenima.
|