|
Jesmo li oduvijek bili tako tihi u svojim najdubljim čežnjama, u svojim najdubljim strahovima,
u najdubljim dubinama sebe?
I jesu li tvoje plahte upile sve riječi što su klizile s mojih bedara
kao što je sok znao kliziti niz tvoju bradu kada bi zario svoje zube u voće?
Trpam sve riječi u džepove kao nesigurni dječak
nikad ne znam kad će mi zatrebati
(zato uglavnom uvijek ostanu neiskorištene, a vjeruj mi, za tebe sam čuvala najljepše riječi
tužno je pomisliti da nitko nikad neće čuti te riječi
jer su one sve zarobljene u mojim džepovima, čekaju samo mene
da ih izreknem samo tebi)
Ostavio si sunce između mojih bedara
i više ne znam, što će nas grijati
u ovim ljetnim danima?
|