|
Taško je onako usputno bezvezno rekao „ej, mi se vrtimo u krug“
onako eurekovski bitno
„non-stop“
oko nas sve bijelo, bijeli su nam umovi
pa Sandra na to revoltirano kaže „ma kakvi krugovi
jebeni krugovi
nismo mi nikad imali snage za tako dugi put
vrtjeti se u krug, u više krugova
znaš ti šta je to
to su kilometri
dani
mjeseci
godine
mi nismo sposobni za takav put
mi stojimo u istoj točki cijelo vrijeme sve ove godine“
Cijeli život nam je ta jedna točka, kaže Sandra
to je onda jedna jebeno velika točka
ako u nju stane svaka psovka
svaki bunt
bol
i revolt
metamorfoze i dekadencije
koliko onda svijet mora biti velik, ako je ta naša točka tako velika
pa ni moja koža nije dovoljna
ponekad
čuj me,
ponekad
koga ja lažem
probala sam si jednom svući kožu
otkrila sam samo to da mi je krv svijetla, da brzo teče
i da me manje boli kad se uranjam u sredstvo za dezinfekciju, nego što me bole neke riječi
ma sve riječi na ovom svijetu me bole tako iznimno
a najviše bolim ja
samu sebe najviše bolim
zamisli, Sandra
kako je to jadno imati cijeli taj jedan život, sa zatvorenim prozorima i bijelim zidovima
(ispizdit ću od te bijele jednom)
i da taj život s toliko svega se može smjestiti u jednu točku
kao kraj rečenice, kraj slijeda
kraj misli
KRAJ
iza te točke nema ništa
(kao što iza voljenja nema ništa, ali o tome se ne govori jer se lažemo
da voljenje ide do kraja
na način kako življenje ne ide)
Sandra,
jel poslije našeg života nema ništa?
„Trebamo se početi skrivati između zareza“
jer Taško misli da zarezi otvaraju mogućnosti
meni ne trebaju mogućnosti
mene netko samo treba
ošamariti
slomiti
zatvoriti opcije
staviti točku na mene
da poslije mene više ne dolazi
ništa.
|