|
Rekla sam, ovo će morati izaći iz mene kad-tad.
Pa i kad mi je tata rekao par tjedana prije
„teta umire“
bila sam ljuta
jer ne možeš reći to na ulici, na putu do doktora sa mnom,
ne može se nešto tako bitno izreći tako brzo
tako u prolazu,
a onda sam shvatila,
to je upravo zato što je to bitno,
što je to najbitnije
to je zato da spriječi samog sebe da se raspadne
i rasplače,
a ja sam bila prva osoba kojoj je rekao to
jer se i on i ja bojimo
da ću za par desetljeća možda dijeliti njenu sudbinu
I pitam se, što se s nama dogodilo
što se s ovom obitelji dogodilo
da samo brojimo tuge
i redamo još veće
i čudimo se što smo tako hladni
nezainteresirani,
a ne možemo skupiti dovoljno snage da stisnemo jedno drugom ruku
ili barem ja ne mogu skupiti snage za to
A htjela bih im reći
tata, znam kako ti je
mama, znam kako ti je
kad te poviju i slome te
zar nam je u genima zapisano da smo nesretni ljudi,
s tužnom snagom u rukama?
A tata, on nikad nije volio govoriti o svom djetinjstvu
jer sigurno boli i sad u četrdesetima
jednako kao što je boljelo u dvadesetima
kad mu je mama izgubila bitku s rakom kad je on imao 17,
a tata nije mogao podnijeti tu tugu i autom sletio s brda kad mu je bilo 18
Tako je grozno pomisliti da čovjek od 46 nije smogao snage nastaviti živjeti,
ali je imao dovoljno snage da ostavi sina da skuplja snagu sam
I sad njegova teta
A mama, ona je živjela život što ga ja živim sada
(ili proživljavam, nikad nisam znala što radim od tog dvoje)
i ponekad joj želim stisnuti ruku
(ali nemam snage za to)
i reći joj
mama, ja znam kako je to,
ali zbilja znam,
gledati ljude kako žive
i kako stoje
i kako nestaju
i kako umiru
polako
sami
bez sebe
A ja, ja nikad nisam govorila o svojim godinama
o tatinim pretvaranjima u svog tatu
o maminim pretvaranjima u svoju mamu
o mojim pretvaranjima u njih oboje
Imala sam jednom prijatelja
koji mi je umro na rukama
ili mi barem tako kažu, od ludila se više ne sjećam detalja
nikad nisam govorila o tome
samo sam pisala i pisala
i pisala
i mislila da će tako nestati
Istina je da sam zaboravila već kako je to sve bilo
i kako je izgledao,
ali ti krici
njegovi
i moji
krv na rukama
suze u grlu
to će me progoniti vječno
Htjela sam prestati pisati ovo,
ali morat ću kad-tad
jer ne želim napuniti 30
i plakati kao da mi je još uvijek 15
i biti sama
A toliko sam puta rekla
ovoliko tuge ne stane u jednu osobu
i zato samo brojim dane
čekam trenutak
puknut ću jednom, znam to
Morat ću,
bila sam previše mirna svih ovih godina
začepila taj ventil negdje u sebi,
ali ne dovoljno jako
jer ja nisam dovoljno jaka da izdržim sve to
A ima ta jedna tuga
koju dijelim i s mamom
i s tatom
i bakom
i sestrom
i tetom
i bratićima
ta tuga koja će nas pokopati kroz par mjeseci
„teta umire“
tako brzo
tako u prolazu
tata, žao mi je.
Ovo boli.
|