|
Ne znam kako se dogodilo to da se odjednom u nizu sasvim običnih događanja nađem sasvim sama, ali eto, dogodilo se. Sama doma ispijam kave, sama doma čitam knjige, sama pišem o stvarima za koje se volim pretvarati da su se dogodile baš meni, sama pričam, a nitko me ne sluša. A sama i slavim sve što tradicija nalaže da se treba proslaviti – dobru ocjenu na faksu, uspješan početak praznika, rođendane, imendane, Božić, novu godinu. Dok se životi odvijaju svugdje izvan moja četiri zida; dok mi se ti isti životi prepričavaju na hodnicima, u prolazima, na ulicama, onako usputno na putu… za to vrijeme ja svoj život vodim sama i ne znam rastužuje li me to ili sam ravnodušna.
Negdje sam na tom samostalnom-a-zapravo-jako-dosadnom-i-usamljenom putu shvatila kako me godine nekako zaobilaze. I sve se odvija nekako usporeno. Riječi se odugovlače, uzdisaji zastaju negdje na pola grla, i sve to ide tako polako. Zaustavim se u pola rečenice jer se sjetim da je bolje da neke stvari ostanu neizrečene, neotkrivene, samo moje.
Sve to ide toliko polako da sam skoro pa postala lijena. Nemam više živaca rastavljati rečenice i misli, nemam živaca razgovarati s ljudima, nemam živaca slušati druge ljude, čitati ih između redaka, pogađati njihove potrebe.
Odjednom sam se, eto, našla u cijelom nizu krivih ljudi.
Ili se možda u meni nešto dogodilo da sve odjednom gledam na drugačiji način i ništa mi ne odgovara.
I ova je zima nekako kriva, sve mi je strano, od svega se mičem. Ne naviru mi sjećanja, ne razmišljam ni o kome, zapravo ne razmišljam uopće.
I nekako…
…ne sjetim se zapitati jesam li u redu s tim. Odgovara li mi biti ovako ravnodušna?
Nije me zapravo ni briga.
Ako je već trebalo da budem sama, neka budem sama do kraja. Ljudskih se kontakta klonim kao vrag od mirisne vodice. Valjda?
I tako si na početku svakog prosinca pustim tu jednu pjesmu, taj jedan Prosinac, sjetim se cijele godine, zaključim kako je bila dobra, ali ova godina je stvarno bila dobra, i dođe mi da se zapitam „A što ne valja s ovim mjesecom?“, ali nije me briga, stvarno me nije briga što ne valja s ovim mjesecom, ŠTO NE VALJA SA MNOM POBOGU, moram prestati pisati rečenice dugačke 90 redi.
Ustvari, zaključak se uvijek svede na ono A ZAŠTO BAŠ JA, OD SVIH LJUDI ZAŠTO BAŠ JA, ma znaš šta nije me ustvari ni toliko briga, možda me je najviše strah ostati sama na onaj zadnji dan u godini jer je to valjda loša karma; ako uđem sama u novu godinu, takva će mi biti cijela godina, sama kao Pale sam na svijetu. Ali – pa ja sam u svaku godinu ulazila sama, pa gledaj dokle sam dogurala?
(ima jedno NIŠTA što sam napravila ove godine, zapravo dva NIŠTA, tri NIŠTA – završila knjigu, završila godinu faksa uspješno i upisala onu sljedeću za đabe, započela drugu knjigu; pogledajte koliko NIČEGA sam radila cijelu godinu, zapravo su SVE I SVAŠTA, ali otkrivam taj jedan gnjev u sebi kojeg nisam bila svjesna sve dok nisam sjela napisati godinu, ma ustvari nije godina, to su samo sitnice između pojedinih dana, i zaista moram prestati pisati kilometre od rečenica, što se dogodilo s poezijom?)
Shaggy: „I wish once…just once…I could do the right thing on purpose. You know Scoob? I could be a hero. And save the day. But who are we kidding, right?“
(za smirenje živaca, najbolji su)
|