|
Nekad je tvoj smijeh bio…duži i mekši.
A sada opet šutiš trenutak predugo
i puštaš da se sva prašina iz naših potonulih uzdisaja
spusti tiho i grubo na sav prostor što ga jutarnji zvuci omeđuju oko nas.
Ljudi odlaze na posao i sve je tako normalno,
kava je hladna i radio isključen, tipičan je ponedjeljak,
a samo u tebi bukti plamen, tih i postojan,
dok te šaptom nagovaram na oprost.
Boli me kad tvoja ruka,
ruka koja može držati cijeli svemir ako to poželim,
nije pružena da pomiluje.
Na mome dlanu smjestila se nasmiješena kap,
a tvoj tisuću i jedan pokret tvori sliku, tužnu i gnjevnu,
sav tvoj bol iscrtan na tvojim usnama,
krik što ti lepeta u grlu,
ti i ja što se ne razumijemo u toj slici jutarnjih iskupljenja.
Imaš me,
kao što nebo ima Sunce
kada ga prelijeva tisućama pobjedonosnih nijansi mora dok ga uranja uvečer pod njega.
Imaš me,
jer je put do tvojih plahti popločen mojim stopalima,
možeš me pronaći u svakome kutku,
ostavljam ti tragove po stanu,
a ti samo trebaš odlučiti kojim putem ćeš krenuti u potragu.
Tvoja postelja postaje mi navika.
Nasloni se na moju samoću.
Svaka tvoja pora miriše na voćnjak,
ponovno ćeš zavući svoju ruku pod moju odjeću,
polako i smireno, osmijeh će ti ponovno biti dug i mekan.
Mekan kao poljupci kojima mi šapućeš ime po tijelu,
kada ih razlijevaš u ritmu gudala što prebire po violini,
dug kao noć u kojima postojimo samo kao obrisi u plahtama.
I sjetim se nekad našeg prvog susreta u oblaku dima i loše glazbe, tvog prvog savjeta i glasa koji govori:
„Ti, draga moja, nikad nećeš potpuno odrasti. Tu ćeš“, šakom se kucnuo po srcu, „zauvijek ostati dijete. Vječni sanjar.“
|