|
Posljednjih dana razmišljam o tome kako nisam ispunila neka svoja obećanja.
I posljednjih dana me to na neki sentimentalni način tjera u plač.
Ti, sjeno mojih najgorih dana,
koji uvijek nekako spretno visiš iznad moje glave i klatiš se o moju kosu, poslušaj me dobro jer želim da ovo bude posljednji puta da ti se obraćam.
Stvari se događaju baš onako kao što si rekao da hoće. Jednog dana.
I to je sada. Proteklih dana.
Danas.
Sutra.
I hoću da prestane. Hoću da prestaneš.
Sjetila sam se kako si me jednom davno, vrlo često, molio da te ne ostavim samog. Vrištao si, derao si se, trgao si stvari, grebao si svoju kožu, moju kožu, nisi htio ostati sam.
Jednom davno si htio da isto to ja vičem tebi, ali jednom davno ja sam grebala nečiju tuđu kožu.
Dan danas ne znam tko se koga više bojao – ti mene ili ja tebe.
U tvojim se rukama krila snaga cijele jedne vojske, tvoj grubi stisak nekad bi na meni ostavljao modrice po nekoliko tjedana.
Nekad nisam znala razlikovati ljubav od bijesa u tim modricama.
Nekad nisam znala razlikovati ljubav od bijesa u tvojem pogledu, u tvojim riječima. Ljubav se znala tako lako iskriviti u strah.
Možda si se ti ipak bojao mene u većoj mjeri nego ja tebe.
Ja tebe nekad nisam trebala. Nekad sam ti sipala poljupce po očnim vjeđama iz pukog automatizma.
I toga si se najviše bojao. Da je sve postala rutina.
A postala je.
Vikali smo jedan na drugog iz navike.
Ustvari ste tako slični, tako isti, tako…
Ima tvoju kosu, ima tvoje oči. Ima tvoj pogled kad se naljuti.
Ima tvoju snagu kada iskaljuje svoj bijes na meni.
Ima tvoju bol iskrivljenu na mojim rukama, na mom vratu.
Ima tvoje riječi što ih umeće meni u kosu.
Ima stotinu istih demona pod svojom kožom, kao što si ih i ti krio ispod očnih vjeđa još u vrijeme dok sam te spremala na spavanje.
Ima isto ono malo uplašeno dijete u sebi kao i ti, izvlači onu istu majku iz mene.
A ustvari…
U toliko je stvari mnogo bolji od tebe.
Ima nježnost koju ti nikad nisi znao pokazati. Njegove ruke su sigurna luka, tvoje su bile kula od karata.
Njegovo šaputanje je lako poput magle što mi se u jesen provlači kroz prste.
Njegove kretnje su meke kao plahte po kojima se valjamo, njegovi poljupci med što mi se topi na jeziku.
Kod njega jasno vidim što je ljubav, a što bijes na mojem tijelu.
Razumije postupke unaprijed. Jednostavno zna kada je vrijeme da se maknem od njega, zna kada ga trebam ostaviti. Nikad se ne pita je li to posljednji put.
On stvara tišinu koja me smiruje.
Njegova ramena ne gube ravnotežu. Moja ramena utapaju njegove poljupce.
Njegove ruke prepoznaju moje drhtaje.
On zna kada treba stati.
Ljubav je nekad drugačije izgledala, drugačije se izgovarala. Ljubav je nekad bila tvoj lik.
Nekad.
Ostavljam te.
|