|
Ponovno mi priređuješ tišinu kao gozbu apstraktnih razmišljanja.
Ponovno se provlačim kroz tvoju kosu što čuva uspomene.
Navuci zastore, tako da se vidimo samo ti i ja i budemo okruženi sami sobom u ovom prostoru što se beskrajno rastapa pod tvojim glasnim koracima.
Prosipaj riječi na moje tijelo, polagano, nježno, kao da sipaš zvijezde po noćnom nebu.
Gledam te kako si tih i skoncentriran, nostalgija pada na tvoje lijepe vjeđe tako upadljivo, tako si misteriozan, tako si…
Miluj me riječima što ti ispadaju iz džepova i ne ispuštaj me dok ne ispustim posljednji krik. Tvoja ramena će ih ponovno prigušiti.
Rekao si mi jednom kako si iskusio život.
Kako učiniš to? Zubima? Usnama? Jezikom?
Kakvog je okusa život? Je li sladak kao čokolada? Miriši li na marelice? Kapaju li s njega sokovi kao dok jedemo ananas?
Toliko toga me imaš naučiti. Toliko toga ti imam za ispričati.
Toliko još se imamo za voljeti.
|