|
Počinjem prelaziti granicu, lagano gaziti po njenoj crvenoj površini, namamljujem samu sebe da pređem preko, a opet si grizem jezik i zadržavam se na mjestu.
Malo više skrećem s glavnog puta, svako malo se uhvatim kako pričam unutar svoje glave neke zamišljene polovične razgovore, puknem se smijati u pola predavanja nečemu što je netko rekao, a zapravo nitko nije rekao ništa pa me svi čudno gledaju, rumene mi se obrazi, rekoh „Ma pročitala sam nešto smiješno“, a onda shvatim da stranica knjige već 45 minuta stoji na istoj brojci.
I onda se sjetim tog jednog četvrtka, dobrog četvrtka zapravo, ma bilo ih je i dva, dva skroz dobra četvrtka. Mi u sobi, miriši na onako baka-živi-ovdje, iako nikakve bake nema, osim u susjednoj kući, ali nam je skroz super. Igramo igrice na Play Stationu, rasturam u Tekkenu, pričamo kako smo na tim igricama odrasli, počnem psovati jer gubim, ali nam je svima dobro. I tako ta dva četvrtka jedan za drugim.
S glupavim se cerekom smijemo nekim tamo davnim forama koje smo koristili još u 10. mjesecu, još uvijek su nam smiješne, još uvijek povezujemo cijeli niz događaja uz to, još uvijek se svega sjećamo, nismo zapravo imali što ni zaboraviti.
Sjećam se da sam te zamolila za snijeg, ti si rekao kako ne možemo mijenjati vrijeme, ali možemo izvući najbolje iz njega. Svidjelo mi se to.
Netko u pozadini je rekao jednu moju davnu rečenicu, skoro sam se rasplakala jer ju je rekao na tako lijep način. „Treba mi zagrljaj, jeftin osmijeh i besplatna sreća.“
Na jedan šašavi trenutak sam se uplašila da mi je možda netko čitao blog, samo ne zna da sam to ja. Toliko sam izlizana tu rečenicu da sam ju šutnula u stražnji kutak mozga, i onda izroni glas u pozadini, taj jedan lijepi četvrtak, i vrati boju u tu rečenicu. Ne sjećam se tko je to bio. Ali mogla bih ga slušati stalno kako govori to.
Ležiš mi u krilu, držiš praznu bocu u rukama, i gledamo se ravno u oči, imaš lijepe zube, toplo mi je. Škakljamo se i povlačimo si majice, kažeš „Vidi kakvu škembu imam“, ma lijep si skroz. Šaram ti po leđima, dođe mi da izađem iz svoje kože. Lijepo mi je.
I onda dođem doma i dugo zurim u prazan papir. Odlučim ostaviti to za sutra. Odlučim ostaviti to za tjedne kasnije, za danas, sada, jer se uvijek iznova izvlačim na to da će mi se kroz par dana misli popraviti, riječi dovesti u redu. Rezultat bude nezadovoljstvo. Gubim nit dobrog izražavanja.
Rekla sam da ću si kupiti bilježnicu i vježbati. Sebe. I otkad sam si to zacrtala, nonstop pred očima vidim veliku crvenu bilježnicu, tvrdo ukoričenu, čeka na mene. Pa već sada sastavljam popis želja, popis odluka, popis riječi, popis sebe.
Ustvari…
Bože, daj mi znanja.
I hrabrosti, pored svega.
Daj mi snage, daj mi da cijenim ono što imam.
Daj mi zagrljaj, prijateljstvo i ljubav.
Da konačno pronađem osobu koja će zagrljajem liječiti sve brige.
Da pronađem sreću u ne bilo kojoj osobi, već u onoj koju želim. Uz…možda. Pa zadrhtim od nelagode na samu pomisao. Nije dobro. Ništa nije dobro.
Ne tražim materijalne stvari, samo sitnice i ove velike ciljeve kraj kojih ću očvrsnuti.
To mi daj.
Daj mi vjere.
U tebe.
U sebe.
U ljude.
To želim, ništa drugo.
Ne znam kako se četvrtak pretvorio u ovo.
|