|
A subote su uvijek takve, uvijek malo bolje od očekivanog, uvijek imaju onaj pijani filozofski razgovor tokom kojeg shvatiš kako ništa na ovom svijetu nije sigurno jer čovjek cijeli svoj život provede u neznanju. Subote su uvijek egzistencijalistički nastrojene, nakošene, nakostriješene, svašta su, ali uvijek egzistencijalizam stoji kao naslov.
Rekoh samoj sebi, „Bože dragi, Talična, pa ti si počela predviđati umjesto drugih ljudi“, sad ne znam koliko je to dobro ili loše, pretpostavljam loše jer ispada da biti spontan za mene znači biti razvratan, spontanost ne valja. Ma vraga ne valja, ali bolje je opet znati neke stvari unaprijed, čovjek se lakše pripremi.
Ma ustvari, tišti me opet u grudima jer neki ljudi zaboravljaju kakvi su nekad bili.
Pod tim 'nekad' ograničavam vremenski period na 'kakvi ste bili prije početka ljeta i otišli na tri mjeseca van grada raditi'. Da, razumijem, čovjek se navikne na brzinu života, na 'živote u trenutku', na tu hvaljenu spontanost, akcije, reakcije, flertanje ili što god; ali kada se vratiš tamo odakle si potekao, sjeti se da si bio nitko i ništa jednako kao i mi svi koji smo ostali tu i živjeli polako, smireno, bogato, nepožureni.
A kad me pitaš, draže mi je živjeti tako, biti statična 3 (ma i 5 ako treba) sati s jednom osobom u ugodnom razgovoru, nego jurcati od mjesta do mjesta i svaki puta gledati druga lica.
Kaže mi Šećerica, „Ostala si apsolutno ista“ i to takvim tonom kao da je razočarana, kao da je htjela da ću tokom ljeta usaditi u sebe jedan dio nje, onu njenu divlju stranu i provocirati ljude oko sebe.
I ja njoj kažem, „Da, drago mi je, ti si se, opet, sasvim promijenila, ali gledaj to tako da sam se ja možda formirala kao osoba toliko da se nemam više što mijenjati.“
Šutjela je dvije minute, a onda rekla „Sazrjela sam.“
Sazrjela sam. Sazrjela sam.
Ja to nikad ne bih rekla za sebe. To se izgovara kao da je to prošlo svršeno vrijeme, gotov čin, od te točke nema više dalje. Ne sazreš. To je proces koji nikad ne dolazi kraju. Sazrijevaš. Ali ne, ne u potpunosti. Ne ona. Pa čak ni ja.
I onda tako u tim ludim egzistencijalističkim subotama dođem do puno spoznaja o sebi samoj, o ljudima oko sebe, o njihovim navikama i nedostatcima, spoznam puno toga što utorcima, srijedama i četvrtcima ne bih možda spoznala i onda se nedjeljama ujutro uvijek osjećam nekako…isprazno, zadovoljit ću se ovoga puta tim terminom. Isprazno. Napusti me onaj početni polet, snaga da mogu sve što poželim na svijetu (zanimljivo, jednom zbilja jako davno sam tu mantru dijelila s jednom vrlo posebnom osobom, a sada kao da mi je potpuni stranac) i ispare mi iz glave sve one fantastične rečenice koje sam u glavi sklapala na putu do kući. Srećom, neke se sjetim zapisati u mobitel pa se onda divim samoj sebi predvečer iščitavajući takve konstrukcije i ponekad uspijem nastaviti slijed misli.
|