|
Probudila sam se ovo jutro zureći u stop, bjelinom posut i tamnim mrljama urešen, nadajući se oslobođenju od tvoje udaljenosti. Davno su prošla vremena kada sam žudila kostima da te mogu osluhnuti, ugledati u daljini vremena naših vremena i pretvarati se da nemam kaleidoskopne osjećaje. Svako jutro zapuhne me težak miris svega životnoga, a soba ima karakteristike pećnice, možda malo stariji model od onoga kojeg imam u kuhinji.
Počela sam živjeti u kasnonoćnim tuđim životima na ležerno obojanim televizijskim iskricama skrivajući se duboko pod pokrivačem sigurne zone dok grumeni kiše ne otpuhnu dalje. Plaše me velike riječi, velika značenja, superiornost s kojom izmiču malenim olovkama u prosječnim rukama. Osjećam se malograđanski dok ih sebično pokušavam nacrtati na koljena da se ljeskaju poput morske površine. Pa je postalo lakše skriti se iza lijepo okarakteriziranih lica jer sve što tada trebam raditi je slušati, ne pratiti, a gledati u dublji smisao. Postalo je ljepše sakriti se iza jednog takvog lica jer mogu osjetiti toplinu koja tjera miris samoće.
U dalekim nekim ulicama razmišljam o koracima nekih prošlih misli, pokušavam se sjetiti pravog razloga koji me je natjerao da počnem ispisivati riječi zemlja – dom – pripadanje na svako dostupno mjesto u sobi.
Imala sam smisla s riječima, nekad davno. Znala sam trenutke i kako hodati s njima. Sada me plaši i najslučajnija misao koja trči ravno do nepopunjenih praznina u okvirima slika jer mi je ostalo jedino mjesto na svijetu iz kojeg sam počela vaditi riječi – Nezadovoljstvo. Postalo je poput klatna koji otkucava posljednje minute na policijskom satu za povratak, ne, za bijeg, na isti početak iz kojeg sam ih otrgla, negdje južno od Nigdje, a sjeverno od Ničeg.
I sva ova udaljenost neće mi te vratiti (jer je to paradoks, kontradikcija, jer to tako ne ide), koja je onda svrha strpljenja što ključa unutar rebara? To nije u tvojoj prirodi.
Budim se srijedama poslijepodne, nekad srijedama točno u podne, nadajući se nečemu laganom što bi mi držalo nadu pa se ponovno vraćam licima kasno u noći da ih promatram u potrazi za nečim novim, odbljeskom duše u zubima, s iskrama razumijevanja na nosu. Kažu da je život na rubu sve i ništa; mi živimo na rubu Svega i Ničega. Tamo nema ničega osim hodanja i sanjanja (ili sanjarenja), jer ništa se ne mijenja.
I onda se u iščitavanju svega što je jednom davno prošlo sjetim nečega što bi se dalo skutriti u neke mekane obloge u finoj boji, a sastoji se od emocija i Ranjivosti; „Nema nikoga da me primi.“
|