|
Imam potrebu
rastaviti se na dijelove bez ikakvog reda,
bez ikakvog smisla i još manje Energije,
kako bih se rano ujutro probudila osjećajući se eventualno*
jer sam zatvorenih očiju dotakla parket.
Imam potrebu
podijeliti se na omanje i sasvim nebitne dijelove,
samo kako bih vidjela mogu li funkcionirati rastavljena
jer moram shvatiti kako srce funkcionira.
Zapravo, lažem.
Želim saznati je li slomljeno samo po sebi,
drži li se jeftinim dijelovima selotejpa
ili je sasvim čitavo i posesivno.
Još više želim
vratiti onaj trenutak,
onu spoznaju da postoje i drugi Ljudi na ovom Mjestu,
u ovom Vremenu,
da su sposobni gledati i zapažati,
da se znaju smijati iskrenim odbljescima
i da se znaju izraziti pokretima.
Želim saznati Imena, želim zapamtiti Osobe,
želim znati imaju li Osobnost, kakve je ona boje,
oslikavaju li emocije i mogu li disati
skladno s ritmičkim pokretima života tuđeg Bića (usponi i padovi, agresije i digresije plus zvonjava i tutnjava, previše emocija, premalo iskaza).
Želim se ostaviti iza Sebe
i prepoloviti se na Dnevne mijene
da se imam za Jutro, ostavim za Podne, zagrlim se u Večer
i iznova otkrijem Emocije u sebi.
Između ostalog,
učim se da postoje i druge Stvari kojima bih mogla zaokupiti svoju Pažnju
i zaroniti u samu Srž njihovog postojanja,
možda proniknuti u njihove Ideale i
shvatiti kako preživljavaju.
Između ostalog,
mogu se izražavati naturalistički,
simbolički,
impresionistički,
ekspresionistički,
naprosto morbidno do crte umiranja Svijesti.
A mogu i reći
da je u Trenutku kada su zvuk, slika i miris Vltave
prožele svaku poru zidova sobička s toliko ljudi,
toliko lica,
toliko mišljenja,
toliko Temperamenta (kao temperama obojani)
bilo ljudski lako, mirisno, vizualno i divno misliti
na druge Stvari,
drugu Osobu
osim one koju nije tu.
Vizualno.
Olfaktivno.
Akustično.
Možda i shvaćam da je vrijeme da okrenem novu stranicu.
Možda već nesvjesno to i radim.
*Sat logike u utorak. Ne sjećam se točno o čemu smo pričali, znam samo da je dio na koji sam bila prisutna išao ovako: reče profesor „Jeste vidjeli onu missicu našu, pitali su je nakon što je pobijedila kako se osjeća i ona je valjda htjela reći da se osjeća fenomenalno, ali je rekla da se osjeća eventualno.“ Svaki komentar na ovo je bio suvišan. :D
Možda mi treba i drugi način izražavanja, drugi izbor riječi, drugi oblik skupljanja krhotina i Sebe i materijala za veću koheziju izražavanja. Ili da povećam broj riječi. A mogu ih i nasumično bacati, čisto zato jer su različite i individualne za sebe, nepostojeće za okolinu.
Razmišljala sam i da se sakrijem pod pokrivačem i čekam da me emocije i rečenice pronađu, već u gotovoj simbiozi jedne s drugima, da mi bude lakše, da izgledaju ljepše.
Onda se probudim nakon svega toga i pomislim kako sam zaostala u društvenim nekim pukotinama obješenim o zidine Grada, tvrđave i kule i dvorca. Možda i jesam. I možda je istina da me je briga.
A možda se i ne želim pretvarati sve te minute i sate, dane i tjedne da shvaćam razgovore i riječi sasvim usputno dobačene nekoj popratnoj pojavi kraj mene kojom se tješim da zapravo živim i da ima ljudi koji me vide.
Zapravo postaje teško ne misliti. Ali postaje lako zapažati, opažati (u svršenom i nesvršenom obliku), mirisati, Biti i Ne biti. I zapravo postoji Netko tko ima sve to sažeto u Sebi i na Sebi.
Osjećam se mnogo bolje kada napišem odvratan, dugačak, napukli i tužan tekst. Kao onaj u prethodnom postu. Osjećam se nekako lakše i spremnija za nove pobjede. Jer ja nikad nisam spremna na stvari, bilo koje stvari. Jer si onda dozvolim mrziti ljude (uglavnom spomenute u takvim nekim odvratnim, dugačkim, napuklim i tužnim tekstovima) i prkositi svakim njihovim radnjama. Uglavnom, osjećam se kao da sam iz strahovite borbe izašla kao pobjednica. Što i nije tako loše, jednom za promjenu. Imam točno raspoređene faze u kojima si dozvoljavam da se ponašam u skladu sa Sobom.
|