|
Sinoć sam u pauzama između dva jecanja i tri različita načina prolijevanja suza pokušala izbrojiti točan broj identičnih, jednoličnih situacija u kojima bih se s vremena na vrijeme našla i u kojima bih s vremena na vrijeme zauzela isti položaj kraj prozora, s jednako nakošenom glavom i s jednakim pogledom uprtim u isti onaj Mjesec koji stoji na istom mjestu u uvijek isto vrijeme. Znači, pokušala sam vratiti protekle tri godine svog života i strpati ih u ta dva ili tri sata koliko sam provela pred prozorom radeći stvari od kojih se skrivam pred drugim ljudima. Svi moji pokušaji su, naravno, neslavno završili jer bih poslije svake iznova proživljene situacije (čak sam se nekoliko puta uspjela uvjeriti da sam čula glasove kako mi šapuću na uho) osjetila još veći jad i nastavila prebacivati pjesme na empečetiriju s tužnije na još goru i misao bih se do vremena kada bih pronašla savršenu pjesmu izgubila. Pa sam primijetila da su mi rečenice uvijek predugačke, s previše prekratkih veznika i s još manje smisla.
Došlo mi je da vrištim, vrištim u suzama, vrištim u bijesu, vrištim trčeći. Došlo mi je da otrgnem komad papira iz neke sasvim nebitne bilježnice i krenem zapisivati svaku misao koja mi je u tom trenutku plesala po glavi. Pa su mi rečenice postale prekratke jer su jedino tako donekle uspjele sadržati emociju. Što će reći da su moje emocije malene, sitne, nerazvijene, djetinjaste, novorođenčad. Došlo mi je da se počnem izražavati na način kojim skoro dvogodišnje dijete (pritom mi misao bježi na jednoipolgodišnju sestričnu) pokušava objasniti da je gladno, žedno, željno šetnje u parku. Da kažem „Sama“, a pritom mislim na „U prekratkom vremenu brutalno gasiš onu tvojim rukama tek zasađenu nadu u meni i onda se počnem ponašati odvratno prema ljudima oko sebe i ostanem sama i jadna“. I onda rečenice krenu bivati sve kraće i kraće, nemaju smisla kad se povežu, nemaju smisla ni kad su samostalne. Može li rečenica uopće biti samostalna? Pogotovo ako osoba koja ju je stvorila nije ni blizu samostalnosti. Može li osoba uopće posjedovati rečenice?
Na kraju sam sjela za stol i krenula pisati ovo na jedan tako jadan način. Započela sam s
Kako da ostanem prisebna, kada sve iz čega se nazire ozbiljan razgovor padne u zaborav sljedeći dan? Kako da ti pogledam u oči i ne pobjegnem, kada ubiješ u meni svaku hrabrost koju danima, tjednima i mjesecima skupljam time što uopće ne brojiš sve moje pokušaje? Kako da se ne okrenem na svaki tvoj zov, kada znam da ćeš napraviti kretena od mene praveći kretena od sebe?
Zašto da se uopće nadam, kada znam svaki ishod situacije? Zašto da komuniciram s tobom, kada znam da je to nemoguće (tu si pokušajte zamisliti jedno osmogodišnje dijete kako pokušava razgovarati s jednogodišnjim djetetom)? Zašto se uopće trudim, kada tebe nije briga?
nastavila s
Kada sam ti rekla sve ono pravo što sam mogla izvući iz razgovora i usputnih ispada, htjela sam da to zapamtiš, da to cijeniš, da pridodaš još jednu brojku u zbroju svih mojih pokušaja. Jer mi je trebalo tri godine da ti zapravo napišem „Prije si bio onaj čovjek kakvog sam htjela i zbog kojeg mi je sada stalo do čovjeka koji si sada, nisam se prestala truditi vratiti odnos na staro, značiš mi i više nego što misliš“ da se sutradan probudim u 04:28 i stanem kraj tebe čekajući bus i šutim. Jer ti šutiš. Ne, još bolje. Jer ti ne obraćaš pažnju. Tri godine, da bih se ponovno osjećala jednako debilnom kao što se osjećam svaki jebeni dan kada stanem pred tebe, prođem kraj tebe, gledam kroz tebe. Tri godine, da bih popušila „Draga si mi i sve, ali ja sam prazna osoba koja ti nema ništa lijepo za dati“ i ponadala se da ćeš možda ovoga puta napokon shvatiti i da će se stvari promijeniti. I nakon tri godine, ne znam koji je od nas dvoje gluplji i jadniji; ti, koji si postao sve ono što smo nekada ismijavali, koji si prešao preko svega i nastavio dalje kao novo Ime ili ja, koja sam ostala na istom mjestu, bez pomaka, još uvijek se nadajući i vjerujući da ona stara osoba nije potpuno iščeznula iz tebe. I ponekad sam sposobna mrziti te toliko da te mogu u potpunosti izbrisati iz svog života, mrziti te bez ikakvog razloga, mrziti te iz stotinu drugih razloga. I ponekad jedino što znam je okriviti tebe za sve što mi se u životu dogodilo, a ponekad sam svjesna da sam zapravo ja kriva. I nikad to ne mogu prihvatiti. Jadan si mi ovakav, odbojan si s tim izrazima i rječnikom koji pripada onim najvećim klošarima, pokušavam ti objasniti i još uvijek mi nije jasno kako tokom svih ovih godina nisi shvatio da ja nisam 'oni', da ja nisam masa, da sam ja zasebna osoba, nije mi jasno kako se to mišljenje kojeg si se držao uvijek i svugdje, „imaš svoje Ja“, izgubila negdje putem. I jasno mi je, sasvim mi je jasno da si se promijenio, to je sastavni dio svačijeg života, mog također, ali mi nije jasno zašto si izgubio onu srž Sebe koju sam toliko voljela, zbog koje mi je još uvijek stalo do tebe takvog onda kada bih te zapravo trebala šutnuti nogom u guzicu da preletiš do Španjolske.
Ponekad me je opet toliko sramota priznati samoj sebi sve ovo jer imam osjećaj da će to isplivati na površinu mojih očiju, da će to ljudi vidjeti i da ću biti eksponirana. Ponekad si priznam do te mjere da me boli u dušu, da se osjećam toliko praznom i šupljom da mogu zapravo plutati na vodi kao debela otrcana napuštena plutača. Ponekad ti poželim reći sve, jer ponekad sam zapravo sposobna to, ponekad zbilja znam prave riječi kojima bih izrekla svoje prokletstvo. Ponekad samo šutim. Većinu vremena sve ovo za sobom povodi druge oblike osjećaja napuštenosti, nemoćnosti, nesposobnosti, otuđenosti. Pa mi cijeli život ode k vragu. Ali najviše boli kad mi govoriš, a ne uočavaš. Jer, da me ljudi vide što radim u kasnim noćnim satima kad bih trebala spavati, ubili bi te. Jer, da me ti vidiš što radim u kasnim noćnim satima kada bih trebala spavati, ne bi me nikad pustio.
a završila sam s
Čekam sve da odu i nestanu u pari zadimljene sobe gdje nemam ništa za skrivati. Da kažem svoje zbogom, da kažem samoj sebi da ćemo pročitati moje pismo u kojemu piše „Svi moji, žao mi je. Umorna sam od osjećanja ničega. Zbogom.“
Prokletstvo žene jest svjesnost svih emocija koje drži u sebi i kojima raspolaže u situacijama, a kojih se ne može osloboditi.
Ovo je priča mog života, a ti si glavni čovjek u njoj.
|