|
U trčećim koracima od jedne osobe do druge shvaćala sam (ili barem pokušala) kako nema smisla truditi se u prostorijama kojima ne pripadam, iz čega je proizašao zaključak kako kroj interijera ne odgovara svaki puta nekom pigmentu moje kože, da ne govorim o načinu na koji namjestim svoja usta. Jer svatko ima neko svoje mjesto, neku svoju osobu u koju i iza koje se mogu sakriti, pobjeći svemu neželjenom i neprirodnom, a kako sam ja spoznala da ja to nemam svaki puta, mogu samo na neki specifičan način zatresti glavom (nedovoljno da mi šiške pokriju barem jedno oko) i preokrenuti očima. Možda usput se u neke tupokutne dijelove svijeta zavuče poneka zamisao o tome kako ću spavati još par minuta i ponovno pokušati odvrtiti onaj stari film u glavi gdje kažem „Žao mi je“ zbog svih hladnokrvnih stvari koje sam napravila dječaku iz crno – bijelog filma, gdje sam rekla „Žao mi je“ barem jednom apsolutno svakoj osobi, samo zato što ja to ne mogu reći nikome, a onaj jeftini sori samo hrani moj ego.
Ponekad zaboravim sve planove što sam ih skrojila za danas, ponekad sutra dobijem sve planove za jučer, klizne mi niz um kako ne znam što bih trebala reći, intonacija se u gubi u nekih hrapavim garniturama.
Pa starimo.
I starimo.
I uvijek sam malo dalje od željenog cilja, nikad dovoljno brza da prstima zatvorim dlan i ne dopustim da stvari izmaknu kontroli.
Pogledam mu u oči i spustim glavu, uvijek je to više nego što mi koža dopusti. U listopadskim danima i svemu onome poslije toga dobijem uvijek malo manje od očekivanog, inventura na kraju svega toga je u minusu. A to me ne sprječava da poželim svaku prokletu sitnicu na koje se moje oči zalijepe.
Poželim jednom da sljedećim danom postanem sve ono što je ikad htio da budem, da me obuku u haljinu satkanu od bijelog satena, da mi daju moj vlastiti par krila koja će rasti veća i veća svakom novom emocijom koju otkrijem, osjetim, zarobim. Ali u listopadskim danima i svemu onome poslije toga, ja sam iza svega, zaostajem u rezervacijama i slušanju drugih ljudi i njihovih života koji protiču kroz jesen.
Imam tu ružnu naviku ne marenja za kožu drugih ljudi pa ih samo odmjerim u prolazu kada su ulice previše puste da imam cijeli grad na horizontu i razmišljam bi li se sav taj miris kestenja i šećerane zalijepio nekako za mene ako to ne kažem nikome.
I u sitnim noćnim satima, ipak malo većim od onih jutarnjih, pronađem se sama u okruglom kutu sobe i znam da se nikada neću vratiti na početnu granicu svog početka knjige. I napravim promjene promjena koje su potrebne u mojim planovima s prevelikim rupama u koje prokišnjava snijeg, jer to je potrebno, to je humano, ispravno. Mijenjam poglede iznova i iznova, gubim se u svim tim sitnicama i zaboravila sam kako mi lice izgleda bez svih tih riječi, ideja, nuspojava, maski i zaštitnih sredstava kojim skrivam sebe od sebe. I nikako da izblijede.
I nakon svega toga, analiziranje mi nikad nije išlo. I nakon sveg tog analiziranja (koje mi ne ide), ja i dalje ostanem u manjku riječi kojim bih opisala svijet i obojila korice života. Ostanem bez snage kojom bih obavila sav taj rad. Ponestane mi volje za plakanjem kad nakon svega što želim reći želim isprati sve to iz sebe. Jer ponekad toliko humanosti u meni da kažem „Ne mogu“ ne ostane. I onda se vuče kroz dane sve ono što bi trebalo predstaviti mene, a nije jer je na putu izgubilo dušu u kojoj je bio ključić oko vrata.
Ja samo trebam prespavati stvari, prespavati dan, prespavati noć, prespavati život i probuditi se u onom dijelu poslije svega toga i reći „Ti ne znaš govoriti, ti ne znaš govor, ti nakon svega toga nisi naučio voljeti, oprosti.“
Jer na kraju svega toga, a prije lijeganja u krevet, ja shvatim da sam ga ja svemu tome natjerala.
|