četvrtak, 05.04.2007.
Njihova je boja gluha od mirisa...
Sjedim na obali nekog jezera. I ta je obala kamenita. Pokraj mene, na jednom
obronku stjene malo višem od onog na kojem ja sjedim, sjedi jedan dječak. On je gitarist bez gitare. To
je njegova predposljednja bol. Često mi priča o rupi svoje gitare i o svemu onome što se događa
unutra. Govori mi o silnim vračanjima zvukova i o slučajnim nepravilnostima. Jednom sam mu
rekla kako samo njegovo pričanje uz pratnju zvukova zamahivanja njegove ruke i zvukova padanja
kamenčića, onih manjih i večih, u vodu, zapravo zvuči kao prbiranje žica njegove gitare. On me
je pogledao svojim oceanom i rekao kako je to patetično.
Jednom mi je rekao da imam klempave uši. Pa svaka ih vila ima, odgovorila sam. Na
to je samo jednom neuspješno bacio kamenčić. Pao je preblizu. Na tren je okrenuo glavu prema
meni da provjeri jesam li primjetila njegov neuspjeh, i kad se uvjerio u tom trenutku da mi
udarac kamenčića u plićak nije promahnuo, odmahnuo je brzo glavu u stari položaj.
Tad smo prvi puta zajedno šutjeli. A moje su uši prestale slušati zvukove zamahivanja njegove
ruke. Još su se malo izvukle prema van, još malo provirile kroz kosu, a njihovi su vrhovi utrnuli.
Njegova druga bol je bila krhkost makova. O toj je boli, naime šutio, ali primjetila sam da kad
god ljeti zapuše vjetar njegov ocean protrne. Bojao se je za makove. To su crveni
cvjetovi koji ne mirišu, rekao mi je. A kakva je ta njihova crvena? Upitala sam ga. Kako to misliš, kakva je? Pa
ne postoji stotinu crvenih. Samo je jedna. Nikada ju nisam vidjela. Tu njegovu jedinu
crvenu. Ali osjećala bih ju ljeti kad bi vjetar prebirao njegovu kosu, krhku jednako kao i latice
tih crvenih cvjetova. Ta je crvena bila miris soli u njegovom oceanu pomješana s mirisom negodovanjem njegove
slabašne svjetle kose. Katkad je u toj crvenoj bilo i malo onog trzaja u njegovom pazuhu pri
zamahivanju ruke. Ali uvijek je ta njegova crvena mirisala po soli. Jednom sam mu to rekla na što
je reagirao veoma ljutito. Ne, makovi ne mirišu. Njihova je boja gluha od mirisa. Nisam ga razumjela.
Ali mi je mnogo godina kasnije rekao da su makovi njegovi snovi. I da oni ne mirišu. Krhki su, jako su krhki, rekao je, a njegov je ocean utrnuo od boli. Još dok je bio onaj dječak na stjeni s pogledom u daljini i zamahom u ruci, otkrio mi
je još jednu svoju bol. Time mi je i otkrio svoju šumsku ulogu. Tog je dana podigao jedan
kamenčić, ali prije nego što je zamahnuo rukom, upitala sam ga: Ja sam vila, ispunjavam želje i
pravim male drvene frulice za nesretnu djecu, ali čime se ti baviš, zar te je priroda
stvorila samo da bacaš kamenčiće i sanjaš o svirci nepostojećeg instrumenta? Nemir u njegovom
oceanu, ponovno. Ja sam dječak koji maglu pije, odgovorio je tiho. A ta magla, ti niski
oblaci, jako su slani. Preokrenuo je u dlanu prstima onaj ne bačeni kamenčić, te ga zatim vratio na
tlo, na isto ono mjesto s kojeg ga je uzeo. Od toga se dana više nije vračao na te naše stjene. I to je bilo posljednji put da
sam ga vidjela u ono vrijeme, dok sam još bila vila. Ali sam svaki dan ustajala u ranu zoru,
sjedala na svoju stjenu, ponekad na njegovu i promatrala kako magla nestaje. Osjećala sam je u
njegovom grlu, i tu sol što guta, tu sol što se apsorbira u njegovom oceanu. Znala sam, svakim je
jutrom, svakim gutljajem sve slaniji. Znala san da upravo tada on negdje stoji na nekoj
stjeni i pije maglu. Zatim se penje na sve viši i viši obronak sve dok ne procjeni da su oblaci u ravnini
njegovog oceana, dovoljno visoki...
- 15:17 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
