srijeda, 03.05.2006.

Šapuće mi svjetlošću...



Da, kao dijete sam mjesečarila.. sad više nemam običaj, i jako mi je žao zbog toga... iako se ničeg ne sječam, ostaje jedan osječaj koji ne mogu opisati...
Mjesec mi je opčenito jedno jako drago "biće"...
Sječam se našeg upoznavanja... Nakon što su mi se starci rastali, majka otišla u inozemstvo, a ja kod bake... jedno predvečerje... sječam se, bilo je toplo... ja sam bila obučena u staromodnoj poklonjenoj odjeći... a pokraj mene se vozila Martina, djevojčica sa barbi majicom iz Trsta... oko nje hrpa djece, dive se njezinim novim biciklom, sa pravim kormilom i sa 18 brzina... i, naravno njezin samozadovoljni osmjeh, te pokoji pogled (tipa: Ja imam, a ti nemaš...) upućen meni... Oči mi se zamagljuju... podižem pogled prema nebu... i eto njega... nakon što su me svi prijatelji napustili samo kako bi se mogli diviti martininom biciklu... on, srebrenasto platinast... osjetim njegovu svježinu, ali i par dobročudnih bora koje kao da traže put ka nekom, još nepoznatom izrazu lica, možda nekoj novoj simpatičnoj grimasi...
Mjesečina ulijeva u mene jednu bitnu spoznaju... duboku, toplu i utješnu, poput nje same... Šapuće mi svjetlošću... Pjeva o daljini... o usamljenosti mjeseca... O njegovoj veličanstvenoj nedodirljivosti... O pravdi, o istini... Martinu ni jedan bicikl neće moći odvesti do mjeseca... pred njim smo svi isti... Martina je mogla imati ružičaste, nove majice, a ja nisam... imala je hrpu prijatelja, a ja ni jednog... ali posjedovati mjesec nitko nije mogao... bio je jednako udaljen od sviju nas... i od onih bogatih, i od onih siromašnih... Iako sam se tad u toj spoznaji guštala sama... znala sam da će, kad-tad stići večer kad će Martina primjetiti tu čudesnu srebrenu kuglu... i poželjeti je imati... plakati će, moliti tatu da joj ga kupi... ali mjesec će i dalje mudro stajati na svojoj vječitoj udaljenosti... jednako udaljen i od Martine i od mene... Pomislivši to... pogled mi se razbistrio, a usta krenula u nešto kao osmjeh... pogledala sam još jednom prema njemu... Nesigurno negodovanje i traganje na njegovom licu pretvorilo se u siguran, topal mudračev osmjeh... I dan-danas sam sigurna da je mjesec te večeri dobio novu boru...
***
Bio je to buran dan...bila sam već djevojka, i prošlo je bezbroj noći od zadnjeg mjesečarenja... bacila sam se na krevet i glavom mi je zujao refren pjesme Norah Jones, "Long day"... osječala sam se tako teškom... pokušala sam shvatiti što je taj dan činilo toliko dugim... ali, ništa mi konkretno nije padalo na pamet... bili su praznici i nisam radila ništa posebice naporno... kao da sam osječala nečji tuđi teret... kao da su me gušile sjene slučajno bačene na mene... pa čak i ona posve lagane zavjese... teturala je nošena večernjim povjetarcem... ali, što li je u svemu tome bilo toliko teško, toliko ranjeno... krvavo, ozljeđeno...? Promatrala sam ples zavjesa i razmišljala... Približila sam se prozoru i najednom shvatila razlog umora, sjete i krvi... Taj se čudesni trio slijevao odozgora... od mog vječito udaljenog prijatelja... Tad sam se sjetila... kako li mi je to moglo promaknuti... Večerašnji dnevnik... glavna vijest... od danas američka austronautsko-turistička agencija nudi putovanje na mjesec, za 50milijuna američkih dolara... Je li me moj prijatelj pozvao do prozora da s njim podjelim njegovu nesreću...? Ne, sramio se... pognuo bi glavu da je imao vrat... sasvim sigurno... više nije bio ništa nedodirljivo... mogao ga je dotaći svatko tko je za to spreman dati 50milijuna američkih dolara... okrutna, ljudska birokracija se proširila i do njega... sad je i on na prodaju... samopouzdani, mudračev osmjeh je ispario... bora koja mu je tako simpatično bila prišivena uz širok osmjeh, sada je visjela s njegova žalosna lica... tužnije od bilo koje suze... Navukla sam zavjesu.. nisam ga više takvog mogla gledati... Legla sam u krevet i ubrzo zaspala... ujutro sam se probudila isprane glave, lagana, bez sječanja... ali, osluškujući zvijezdu Danicu čujem kako savim tiho pjeva o nočnoj šetnji dugokose djevojke i uplakala punog mjeseca... o posljednjem plesu malene djevojčice zamagljenih očiju i naboranog mudraca čije crte lica neprestano negdje putuju... u neku novu vječnost, na neki drugi bal...

- 19:41 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

ukratko, moj dnevnik popračen razmatranjima o ljudima, godišnjim dobima, glazbi i smislu...

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Evo još malo boja, jeseni i dodira...

















Bijeg od stvarnosti i kako ga ja zamišljam...