subota, 23.12.2006.

Ništa nije...

Ništa nije onakvo kakvim se čini. Sve je to subjektivno viđenje stvari. Istina.
Da je najgore biti iskren, kažeš?
Živjeti u laži...To opet nema smisla. Zamisli da se budiš svakoga jutra s nekim ispraznim nadanjima, izazvanima gomilom laži. A sad opet zamisli da se svakoga jutra budiš bez ikakvih nadanja, jer ti znaš. Znaš istinu.
A kada bi mogao birati? Što bi izabrao? Život u obmani, mnoge trenutke lažne sreće...A da i ne bi znao da je tako, dok se ne bi ispostavilo drugačije.
Ili istinu, vječnu i trajnu, a opet tako promjenljivu, istinu koja je istovremeno izvor sve tvoje boli, i sve tvoje zdravorazumske sreće...
No uglavnom nije riječ o nekoj općoj istini i općoj laži. U stvarnom životu sve općenitosti se prikazuju na konkretnim slučajevima. Istina se ne javlja sama po sebi, istinu netko izgovori. A što ako izgovorene riječi ne odgovaraju tvojem srcu? Kako uopće dokazati da su izgovorene rečenice istinite. Kako dokazati da nisu. Postaviti samome sebi neke mjere. Sam odabrati put. Pa čak i tada ostaje pitanje, je li ova istina ili ova laž zaista istina ili laž, ili je ipak obrnuto, i tko to uopće može znati. Onda čemu teorije o općoj spoznaji. Mudar čovjek odgovore pronalazi u trenutku, i zadržava ih ondje.

subota, 16.12.2006.

Promašaj

Nisam pisala jer me živciralo što mi se pola posta ne vidi, a bila sam prelijena promijeniti dizajn. Danas je došao taj dan. Trenutno me živcira što imam problem s komentarima, ne mogu ih prikazati, a preglupa sam da sama shvatim problem...Informatika mi nikada nije išla...A tome u prilog govore i moje ocjene...

Promašaj. U pokušajima spašavanja nečega što nikada nije postojalo. Ljudi griješe. Ljudi usmjeravaju svoj trud na pogrešna odredišta.

Vrijeme je dragocjeno. Prilike se ne stvaraju svaki dan. Čak štoviše, svakim novim danom prilika je sve manje, a mi smo sve stariji i nemoćniji.

... je jednom rekao da je najveći grijeh suosjećati...
Živjeti s činjenicom da si propustio najbolju priliku isključivo vlastitom krivnjom. Zbog stanja u kojem si se nalazio pokušavajući pobjeći od vlastitih osjećaja...Ta spoznaja izaziva frustriranost....A ti shvaćaš da je možda ipak lakše prihvatiti stvarno stanje takvim kakvim jest, nego pokušavati živjeti u nekoj potpuno nekreativno stvorenoj slici, kojoj je potreban ma i najmanji dodir promatrača kako bi se raspršila u tisuću komada....I napuštaš sve, vraćaš se samome k sebi...I svjestan si da je prekasno. Da je tvoje vrijeme prošlo. Ali onaj neki glupavi dio tebe, koji još uvijek sadržava neobjašnjivu dozu entuzijazma tjera te da učiniš najgluplju stvar. Napiješ se. I u takvom, već samom po sebi dovoljno jadnom stanju, glasno izgovoriš sve što ti je na srcu. A onda onaj trenutak velikog nadanja, histeričnosti i euforije...Iako znaš da činjenice govore drugačije. Ujutro se budiš, i loše ti je. Ne od alkohola (možda ipak malo), od tebe samoga. Vrijeme prolazi, a tebi je sve gore. Poželiš izbrisati blisku prošlost, jer znaš kako više neće biti isto...Znaš kako ti kroz ruke upravo prolaze one zadnje kapi... Kapi kojih je bilo premalo da utaže tvoju žeđ, ali ih je bilo dovoljno da te održavaju živim.