Gledati očima djeteta
Jeste li se ikada zapitali zašto je ponekad tako teško živjeti? Zašto nam se čini da za neki problem rješenja nema? Koliko puta pomislimo: «Ma baš nemam sreće!» A možda je to reakcija na posve beznačajan detalj života.
Što je to naopako u čovjeku da uvijek gleda na one negativne strane života, a sve divote spozna tek nakon što ih izgubi?
I kad se sjetimo ponekad pogledati u lica naše djece pomislimo: Kako je njima život jednostavan! Ali to nije istina. Djeci je život daleko kompliciraniji nego nama. Malo toga mogu sami, sve je veće od njih, a odrasli ih rijetko doživljavaju ozbiljno.
A opet, tako su bezbrižni i razigrani. Ne zato što im je lako, nego zato što vjeruju. Malo dijete tako čvrsto vjeruje u svoje roditelje da mu se sve čini lako, jer što god ne može samo, riješit će mama i tata.
Mi bismo trebali biti mudriji i puni iskustva, a ipak nam tako rijetko padne na pamet bezbrižno odmahnuti rukom i reći: Ma Bog se brine za mene. Već ću se nekako snaći.
Tako je lako obradovati dijete. Šetnja plažom za njih je pustolovina bez premca. Koliki ushit obuzme dijete dok baca kamenčiće i gleda valove kako se povlače pa opet dolaze k njemu. Kada se majka ili otac vrate s posla dječjoj sreći nema kraja. A to je, rekli bismo, posve beznačajna stvar.
Možda Vam se čini glupo razmišljati na ovaj način. Ali slijedeći put kad budete provodili vrijeme sa svojim djetetom ili unukom, promatrajte ga. Zar ne poželite gledati svijet njegovim očima? A zašto ne bismo? Možda je baš o tome govorio Krist kada je rekao: Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Nebesko.