Tek
malen pomak moje duše
i moje oči
uzdižu se
s pukotina zemaljskih
k nebeskoj punini.
Tek malen
pomak
moje duše
i ja koračam na žici
što visi
nad
ponorom tmina.
Tek malen pomak
moje duše
i ja šapćem:
Da, Gospodine!
Zoveš me.
Tvoj glas
strpljivo traži put
kroz zaglušujuću buku
mojih izgovora.
Zoveš me...
Tiho kucaš
na vratima mog srca
gdje mnoštvo
buči i viče
koješta.
Zoveš me,
a do mene
dopire tek
jeka
Tvoje brižnosti.
Zoveš me...
Zaspao si
umoran od čeznuća
na pragu mom.
Umorna
postajem od buke
zbog koje ne čujem više
ni Tvoj glas.
Želim pobjeći od sebe
kao da do sada
bijah kod sebe
kući.
I na vratima
susrećem
Tvoju ljubav.
Dok gledam te
gdje spavaš
obuhvaćam svijet.
Crte tvoga lica
poznate su staze
u nepoznato
Uvijek ti
ali nikada
isti
Unosiš
snove
u moju stvarnost