gledam svoje prijatelje i shvacam koliko sam nevazna u njihovim zivotima.tu sam onda kad im dode volja da malo popricaju samnom, inace ih nema. iako ja uporno i sebi govorim da imam to troje, cetvero ljudi oko sebe koji nisu udaljeni vise od 40kilometara. a u stvari nemam nikoga. subotama smo super, preko tjedna ni bok. i jako mi fali prijateljica. ona koju nikada imala nisam. u stvari imala sam ju na tjedan dana dok se nismo morale rastati. previse se vezem za ljude koji su nemoguce daleko. i opet sam sama, i nije da mi sve u toj samoci smeta, dakako, mnogo puta sam zahvalna sto me nitko ne gnjavi kad nesto radim, sto me nitko ne smara pricama o deckima koje se meni ne slusaju, no nekad mi fali smjeha. sjedim pred laptopom cijelo slobodno vrijeme i iz ocaja trazim neke smjesne strip slike da se nasmijem barem. toliko sati na dan ne pokazujem nikakave emocije. i kako onda da budem zadovoljna sama sa sobom? nikako. jedino s cim sam zadovoljna je moja bolesna bezosjecajnost prema ljudima opcenito. toliko mi je lako povrijediti druge i pustiti ih. toliko im zelim zlo. i kad netko pogine, ja iz toga izbijam sale, dok svi placu nad prijateljima ja se smijem. rekli su mi da je to posljedica proslosti. bila sam povredena pa sad mi nije tesko povrediti. no, ja i dalje dopustam odredenima da me povrede i da mi nedostaju. njemu, kog sam voljela toliko dugo godina i prema kom cu uvijek imati dozu postovanja i poniznosti i nakon svega sto je bilo, fali mi. ne mogu reci da mi je svejedno. te njemu koji je u toliko kratko vrijeme uspio osvojiti cjelu mene bez da to zeli, ili je mozda nekad i zelio, ja nikada necu saznati. i njoj koja je takoder dosla nenajavljeno u moj zivot i preokrenula ga naglavacke, spasila me najgore pogreske i zato ju obozavam. ona je svjetla tocka u mom zivotu. iako je miljama daleko. to su tri osobe koje su zauvijek ostavile trag u meni. a prijatelji, koje i dalje unatoc svemu tako zovem, su rjetki. njih troje. on zbog kog sam prvi put osjetila sto znaci stres i razocaranje. on koji me nekada volio vise od svega ali vise ni to nije ko sto je bilo. i on uz kojeg se osjecam sigurno. oni su ovdje, u blizini, no nekada ko da ih nema. svaki od njih ima svoj zivot u kom ja vise ne vidim mjesta za mene. i tako to ispada sve sto fiktivno imam. tri osobe da me povrijede ili dignu do nebesa i tri osobe koje gubim a ipak mi je stalo. i sad ce zima, polako dolazi, i opce je poznato kako ja preko zime uvijek padnem nisko i sve sto vidim crno je no zimi takoder shvacam mnogo stvari. pa cu u postovima, nadam se, pisati ta neka nova razmisljanja o svemu sto mi se dogada. a gdje je moje ljeto? vrijeme kad se smijem i plesem po sobi. vrijeme kad sam otvorena i opustena. falit ce mi to ovih nekoliko mjeseci no znam da dodi ce i to ponovno. :)
nadam se da cu jednog dana naci pravu prijateljicu, ili jos bolje, naci nacin da dodem do NJE koja je toliko daleko.