of Man and Moon
24.08.2005; 15:08h
jedne je cudesne noci Covjek podigao glavu i ugledao Mjesec. pozorno je promotrio njen oblik i srebrni sjaj, i ostao ocaran Njezinim magnetizmom. nastavio ju je promatrati sve do zore i napokon, Ona mu uzvrati pogled. sa svojih visina u Njemu je vidjela ono sto nikada nije iskusila, okus zemlje i realnosti. dodir tla ju je privlacio. bacila je posebne srebrne niti prema Njemu i samo za Njega, i nasmijesila Mu se. Covjek je to vidio i prihvatio Njezin smjesak. obratila Mu se, i oboje shvatise da se savrseno razumiju.
svake su noci razmjenjivali dodire tla i srebrne niti, savrseni balans izmedju Njenog neba i Njegove zemlje. Njene su niti postajale sve jace, i polako postadose staza koja je Covjeka vodila do neba, do Nje.
no jednog jutra covjek je uocio zoru. vidio je Sunce. i Sunce ugleda savrsen plijen. u Covjekovim ocima vidjelo je lakomost i pohlepu prema suncevom zlatnom sjaju. Sunce je znalo. iz svoje tame, zalosno je gledala Covjeka, i praznocu u Njegovom pogledu. zeljela mu je reci, znala je sto slijedi. tiho Mu je sapnula da je sjaj lazan i da sunceva toplina spaljuje.
-Ti si ljubomorna! shvati da si sada druga... On mi daje vise- rekao je Covjek Mjesecu.
i Mjesec zaplaka. Njene su suze pale na tlo i pretvorile se u Mjesecevo kamenje, sitne komadice Njene duse, duse Mjeseca, razasute po surovoj zemlji. htjela je Covjeku reci sve, pitala se zasto ne razumije. svo vrijeme dok ju je slusao, govorila Mu je svoje tajne, tajne svijeta, koje On nije mogao razumjeti. pitala se zasto ju nije razmio i nije shvacala da se dusa Covjeka razlikuje od duse Mjeseca, i da glazbu Svemira oni ne cuju isto. zeljela mu je reci kako moze postati Zvijezda ako krene stazom srebrnih niti koju mu je nudila, i kako moze postati vjecan. Covjek to nije vidio. uzivao je u paznji koju mu je poklanjalo Sunce, kupao se u zlatnom sjaju, grabio zivot oko sebe rukama, i smijao se. nije primjetio da Mjesec place. sve je rjedje isao do staze srebrnih niti i gledao Njezin sjaj. nije primjetio da nestaje.
Sunce se smjesilo Covjeku. znao je. znao da je Covjek uhvacen u Njegovoj zlatnoj mrezi i da vise ne moze pobjeci. polako, polako, poceo je privlaciti Covjeka sve blize sebi. Covjek je uzivao u toplini koja mu je grijala kozu, vosku koji se topio, zlatu kojim je bio obasjan. s visine je gledao zemlju i zivot koji je bujao pod Njim. osjecao se kao dio Svemira, bio je opijen. iz carobnog sna o slavi probudilo ga je cudno stezanje. pogledao je oko sebe i vidio da ga Sunce drzi. Sunce se smijalo. Covjek je bio previsoko da se otrgne, preovisan o sjaju da pokusa pobjeci. Sunce je bilo sigurno. iznenada, Covjek je shvatio da gori. shvatio je da sjaj koji ga je opijao dolazi od stotina Drugih koji su gorjeli poput njega. u svojoj rotaciji, Sunce je polako pocelo pokazivati svoju drugu stranu, stranu koja je bila crna od pepela spaljenih Dusa, pokazalo je Covjeku dio svoje duse, crne rupe koja je gutala zivote. spoznaja je boljela vise od vatre koja mu je prozdirala tijelo. pogledao je dolje i vidio djecu koja su se igrala Mjesecevim kamenjem. sjetio se Nje. posegnuo je za kamenom koji je blistao u ruci djeteta. Sunce je na tren izgubilo pozornost i Covjek je pao na tlo. zgrozen, bjezao je pred vatrenim pogledom Sunca, pred zedju i pohotom koja je palila sve oko sebe. po prvi put, vidio je strahotu Sunca.
navecer je posao do staze srebrnih niti. jedva je bila vidljiva. negdje daleko, na nebu, stajala je Ona, izgubljena u mislima. Covjek ju je zvao. bio je polu-mrtav, sprzen Suncevom vatrom, i godio mu je hladni Mjesecev sjaj. dozivao Ju je. polako, kao prenuta iz dugog sna, opet je pogledala Covjeka. vidjela je da je ranjen, da ju treba, vidjela je suze u njegovim ocima, vidjela je bol.
i napravila je jedinu stvar koje je mogla napraviti, stvar o kojoj je sanjala nocima dok je Covjek bio sa Suncem, misao koja joj je davala snagu, nit koja Ju je sprijecila da se potpuno ne ugasi.
pogledala je Covjeka, i njeznim mu sapatom rekla -Ti znas da te volim, zar ne?- u Njegovim se ocima probudila nada, zakoracio je na tanke tragove staze koji su ostali. njezno Mu se nasmijesila, pomilovala ga hladnim, srebrnim sjajem Mjeseca, i povukla niti koje su cinile stazu natrag u sebe. Covjek je pao na tlo, slomljen, a ona se ponovo
smijala.
|