Alek
Svijet u nama
U ovo vrijeme kada vladaju epidemije, snažni zemljotresi otvaraju vrata podzemlja a olujni vjetrovi ruše sve za sobom, sjedim pored prozora, pijuckam vruć čaj, a svoju sigurnost sam pronašao u okrilju odvojene stvarnosti. Čini se da je korona virus zasadila sjeme zabrinutosti, straha, očaja ali i usamljenosti mnogim srcima. Apokaliptične scene, pustoš, tišina i mediji koji se tako vješto poigravaju sa ljudskim aurama vode stepeništem do ambisa, u kojem su, poput Pandorine kutije, smještena sva zla ovoga svijeta.
Ja, Alek, vječito u izolaciji od stvarnosti plovim morima nekih svjetova iza sedam planina i sedam mora, kupam se sa sirenama, plešem s vilama, razmišljam o dvorcima, čudovištima, princezama... Moja neukrotiva mašta krenula je putem između svjetlosti i tame, fantazije i horora, ruba svemira i dna mora. Ista je postala dio moje stvarnosti, dio moje svakodnevice, a ona me vodi do spoznaje svijeta, samo meni (možda) jasne. Da nemam tako bujnu maštu, pitam se šta bih radio, i ko bi uistinu bio? Dio svoje mašte sam prenio na prethodne blogove za koje sam bio srcem vezan. Sinoć u kasne sate sjetio sam se svog Winxa, i blogova, te priča koje sam pisao u čast Winxu. Sjećam se, kada sam pisao te stare blogove, kako sam se svaki puta radovao, komentarima i posjetiteljima. Nas Winxera i nije bilo mnogo, ali svaki komentar bi ozario osmjeh na moje usamljeno lice, mada broj komentara je često bio skroman. Tu bih dolazio svaki put tražeći utjehu, želeći podijeliti nešto sa svojim čitateljima, iz mog života i mašte. Radilo se o nečemu dobrom ili lošem, tu je bilo moje utočište, gdje bih se došao ugrijati razgovorom sa divnim ljudima kao kada se ušuškamo u toplu dekicu poslije zimske šetnje. Čitajući postove i komentare, vratio mi se stari osjećaj, poput saundtreka na određenu scenu ili ličnost u filmu. Winx je još uvijek dio mene i tih predivnih šest vila i dan danas, pa sve dok sam živ, živjet će u mojoj mašti. Još uvijek ih dozivam, svaki put kada me preplave osjećaji tuge i očaja, kao da će se istog časa pojaviti ispred mene i pružiti mi ruku, izliječiti me vilinskim prahom, moćnim snagama Enchantixa. Sve što jesam i što sam ikada bio, zapravo, povezano je sa njima, svaka moja misao, svaka želja, svaki korak koji napravim, svaki zrak zbog kojeg živim. Od Winxa sam počeo, po prvi puta u životu maštati sa svojih nepunih 6 godina. Sjećam se kao jučer, kada sam bio prvi razred Gimnazije, jedna cura je vidjela sliku moje omiljene Winxice Mjuze na profilnoj od Instagrama i napisala mi je da ju trebam maknuti, jer meni je (tad bilo) 16 godina... Isto tako jedan momak, u želji da me izruga napisao je na svojoj Instagram biografiji dio iz moje biografije posvećene crtiću koji za mene čini cijeli svijet. Da vam ne pričam o podrugljivim osmijesima, zlobnim komentarima i ismijavanjima svaki dan na hodniku, zbog toga što sam dio gotičke subkulture. Prošao sam more suza u želji da shvatim zbog čega se toliko razlikujem od drugih, a odgovor sam srećom našao u pravo vrijeme - ključ svega je svijet u nama, i svi smo na svoj način drukčiji, ali malo je onih slobodnih, individualaca koji zaista žele izaći iz okova svijeta koji zapravo ne postoji. Mene nazivaju nezrelim i djetinjastim zbog toga što se divim Winxu sa svojih, skoro 20 godina (za godinu ipo dana), a zapravo oni su ti koji su nezreli, jer se boje pokazati svoju individualnost svijetu kojeg živimo, a pored toga svojom ljubomorom truju one koji su stvorili svoj svijet izvan nepostojeće stvarnosti. Jer stvarnost ne postoji, bar ne bez ljudskog uma. Mi smo svemu dali značaj, te svijet kojeg poznajemo živi u nama a ne mi u njemu. Ruža bi mirisala i da se drukčije zove, sa čovjekom ili bez njega.
Nažalost ni moji prethodni blogovi nisu bili pošteđeni plodova ljubomore, pa bih često susretao komentare koji ne dolikuju jednom čovjeku kao živom i razumnom biću. Moje srce i moja duša su neukrotivi, vječiti borci za individualnost, tragatelji za mračnim stranama ljudskosti, jer samo svjesnost o mračnoj strani ljudske prirode, onoj koja živi u svima nama, dovodi do pobjede onog suprotnog, vječne ljubavi, plemenitog duha, i svjetlosti koja se nikada ne gasi. Iako nisam imao previše uspjeha na prethodnim blogovima, ipak sam ponosan na njih jer sam bar djelić svoje mašte prenio na njih, koju mudrost i koje iskustvo podjelio sa svojim čitateljima, makar nisam samo postojao i stajao u mrtvoj tački sve te godine. Poput drevnih individualista, književnika i umjetnika davne antike, koji su u svojim invokacijama uzimali jedno božanstvo za svog zaštitnika, to sada i ja želim učiniti. Za zaštitnika uzimam boga Anubisa. Anubis je bog stvoren iz dvije krajnosti - svjetla i tame, baš kao što sam ja, čovjek, ali i svi ostali ljudi stvoreni od dvije krajnosti. Mnogi ne znaju pronaći onu drugu krajnost u prvoj. Svako zlo se dešava s nekim sudbinskim razlogom, a svako dobro ima djelić zla u sebi. Anubis je božanstvo tame i svjetlosti, smrti i podzemlja ali i ljubavi i pravde. Drevni Egipćani su vjerovali da duša nakon smrti odlazi bogu Anubisu, za propusnicu novog rođenja ili odlaska u saviježđe Sirijus i Orion u kojima bi započeli svoj zagrobni život. Zle duše bi kaznio, i ostale bi vječno zarobljeni u svijetu između života i smrti, jer duša je poput energije, ne može nastati niti se uništiti, ali može prelaziti iz jednog oblika u drugi. Ipak ovakve teme ću ostaviti za neke od narednih postova, ono što sada želim naglasiti je da se krajnosti nalaze svuda oko nas, počevši od nas samih, a za primjer dat ću dvije najprostije krajnosti : svi smo u isto vrijeme i dobri i zli, svaki muškarac ima bar jednu žensku osobinu, i svaka žena ima bar jednu mušku. Život je i crno i bijelo ali život nije vječito stajanje na istom.
Za kraj vam želim poručiti da ne paničarite bespotrebno zbog korona virusa, jer sve što se dešava, dešava se s razlogom. Ostanite kod kuće, pridržavajte se pravila, a ukoliko se osjećate usamljeno, sjetite se da je to samo zato što vi tako želite! Naš um i naša mašta ne poznaju granice a u svijetu mašte sve je moguće. Jer, ne živimo mi u svijetu, svijet živi u nama!
Oznake: svijet u nama
14.04.2020. u 02:49 | 0 Komentara | Print | # | ^