nedjelja, 20.03.2005.
Pa ljudi moji, je li to moguće?
Mislite li možda da ima dovoljno kafića i mjesta za izlazak u našem divnom gradu? Ja sam do sinoć mislio da ima, i čudio sam se željama mnogih da otvore svoje ugostiteljske objekte. Ali sinoćnji me izlazak pokolebao. Sinoćnji je izlazak stvarno bio isprobavanje granica izdržljivosti. Ali krenimo redom.
Daklem, kao i svaki normalni studenti ili srednjoškolci, (a svak sebe voli smatrati normalnim, ma koliko god to drugima čudno ili neobično bilo, zar ne?), sinoć smo odlučili izać vanka. Kao ono „saturdajs najt fiver“. I tako smo se našli nas nekoliko i prvi se problem pojavio kod odgovora na pitanje, jednako hladno i neumoljivo kao i sama smrt - „di ćemo?“. Pošto je nas bilo u društvu tek devetero, srećom je bilo samo 36 želja. Na um odmah padnu kafići i tu se javio prvi problem. Jer - „u ton se puši, u ton smrdi, u ton je konobar divljak, oni je daleko, u onome puštaju takvu i takvu muziku…“ i do u nedogled. Ipak, nakon pustih amandmana, nađen je kompromis. Ali avaj! Odabrani kafić je već sat vremena bio pun. Ok – krenusmo sad već redom. Bilo je kasno za ponavljanje prvog koraka. I tako je počelo naše lutanje bespućima povijesne, ovaj, gradske zbiljnosti… Korak za korakom, kilometar za kilometrom, sama razočaranja. Ili je puno, ili je prazno (što opet ne valja), ili trešte neke „novokomponovane stvari“ ili… Naravno – neuki će i neupućeni čitatelj odmah pomislit: „Ala ovih picajzla, šta su uzeli visoke kriterije“. Opaska je vjerojatno i točna, ali nije moglo ni biti drugačije s obzirom na već spomenutih 36 želja s početka priče. Kako bi došli do nekog mjesta, zaključili bismo da ništa unutra ne valja, i tako redom….. Završilo je nakon kojih 3,5 sata odlaskom na palačinke i pravac doma. Bili smo posve fizički i psihički iscrpljeni. Nakon spavanja, još sam se fizički i odmorio, ali psihički su ožiljci još uvijek vidljivi. Dokaz za to je i činjenica da upravo pišem ovo umjesto da se pobliže upoznajem sa problematikom „Monetarne politike s implikacijama na koeficijente parcijalne elastičnosti u malom tržišnom gospodarstvu“. Ostaje mi na kraju samo da upotrijebim jedan poznati citat nedavno preminulog garda sportskog novinarstva: „Pa ljudi moji, je li to moguće?“. |
srijeda, 16.03.2005.
Napokon
I bi svjetlost...
Ali ta je "najednom svjetlost" postala tako iritantno sparna da su se svi koje sam danas vidija krivo obukli. Pa je bilo ili prehladno ili pak vruce... Whatever. Ekipa je danas pocela snimat drugi dio famoznog spota za Ozujsko, pa smo mi, kojima je snimanja cilu noc u petak bilo previse, dosli vidit kako to izgleda. Izgleda fino. Ali i nije mi puno zaj sta nismo ostali. Basho mi je napokon donija zamolbu za donaciju za Zupaniju. Naime - pokusavamo malo novcano ozivit udrugu Barbarinac... Pa ako 'ko oce dat... Obecajemo da necemo potrosit na putovanja u Irsku na U2 ili na nesto slicno... (mozda na kojeg Mercedesa, ali samo to..:) |
