11.11.2007., nedjelja
Ivan Ferenčak (r.21.6.1973.)
Ja sam živi dokaz da je trčanje sport za svakog. Nisam počeo kao klinac školovan na atletskoj stazi, nemam neke posebne prirodne predispozicije, nitko me nije nagovorio i uveo u svijet dugoprugaškog trčanja. Ljubav prema trčanju se pojavila za satova tjelesnog odgoja u srednjoj školi i na faksu, ali nikad nisam trčao izvan tog, a naročito nisam pomišljao na utrke. Tek sa 20g počeo sam planinariti i malo intenzivnije se kretati, a '99 sam nakon vojske iznenada i neobjašnjivo dobio želju (točnije fix ideju) da istrčim maraton. S neba pa u rebra. Pripreme su trajale nepunih mjesec i pol, uz dva puta istrčanih 21km kao najdulje dionice. Zagrebački maraton jeseni '99 sam jedva nekako završio za 3:55, uz počasni krug na atletskoj stazi Dinamovog stadiona. Mislim da me to što sam čuo svoje ime sa službenog stadionskog razglasa kao službeno krštenog maratonca stvarno i zapalilo, to i činjenica da sam se usprkos ozljedama i umoru osjećao izvrsno, lagano, poletno.
Zaredale su brojne kraće cestovne utrke po RH, uz osrednje rezultate, ali za jednog rekreativca i samouka sasvim zadovoljavajućih (cca) 1:23:30 na Stareku (21,1km), 36:30 na Novogodišnjoj utrci (9,7km po centru Zagreba), 45:45 na zimskoj ligi Lagvić (Medvednica, 9,7km, brdska). Dvaputa istrčao sam i čazmaski supermaraton (5:59 i 5:39) te još hrpu drugih kraćih utrka. Više od cestovnih volio sam brdske utrke (najdraža slovenska Tek na Grintovec, najteža Europska), a postupno se iz toga prebacio na pustolovne utrke te konačno i najintenzivnije na šumske i brdske ultramaratone. To je zapravo disciplina koja je hibrid planinarenja, orijentacijskog trčanja i ultramaratona - nazvali smo to trekingom.
Treking u Hrvata je započeo čisto planinarskim maratonom po grebenu Mosora (37km teškog brdskog krša) negdje početkom 90-tih, a ubrzo smo se tamo počeli i utrkivati. Na toj, meni najdražoj utrci pobijedio sam dosad 3 puta. Uslijedio je 2003.g. Velebitski treking, trka sličnih karakteristika (trčanje po planinskim stazama sa ruksakom) i duljine 130km. Na njoj sam pobijedio u paru sa Slobodanom Slodom iz Belišća (tada se obavezno trčalo u parovima, zbog opasnosti u planini i novosti discipline) te slijedeće godine u solo konkurenciji (trebalo mi je oko 33 sata, bez spavanja). Pobjedu sam zabilježio još na sličnoj trci obalnim stijenjem Pašmana 2006.g (40km), a sudjelovao sam na barem još 15 takvih ultramaratona zadnjih 4-5 godina. Kruna svega je bila ovogodišnje završavanje najduže takve utrke u Evropi, krug od 165km oko masiva Mt.Blanc, kroz Francusku, Italiju i Švicarsku, uz ogromnu visinsku razliku od preko 9000m uspona.
Uz veliku ljubav prema planinarenju i trekingu pokušavam održati donekle i prisutnost na cestovnim utrkama, iako puno manje nego ranije. Tako redovno trčim martinski polumaraton (osim jedne godine) koji sami i organiziramo, a sa društvom iz kluba ponekad posjetim Čazmu ili napravimo neku drugu ultra-akciju. Planovi za dalje uključuju posjete nekim velikim gradskim maratonima, pikiram na Prag, Pariz, London i Berlin. Nadam se da moj primjer jasno govori da nikad nije kasno početi (moj prvi maraton i prvo pravo trčanje uopće je bilo sa 26g, a ima i primjera kasnijih početaka), a ako vam se svidi onda je nebo granica.
povratak na naslovnu
|
- 14:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Tihomir Anđal (r. 1970 g.)
Trčati sam počeo sasvim slučajno, 1985.g kao učenik 8. razreda OŠ prijavio sam se na tada tradicionalnu trku Dugo Selo - Oborovo (15km), samo da bi tog dana eskivirao nastavu. Još danas se jasno kao dan sjećam svih tih muka, povraćanja, koje sam prošao. I da nije bilo legendarnog Ivana Stareka, njegovih savjeta i bodrenja vjerojatno bih odustao. U čudu sam gledao s kojom lakoćom taj starac trči i to mi je tada bilo nepojmljivo, a sebe sam se pomalo sramio. Prolaskom krz cilj onako iscrpljenog i iznemoglog prožeo me čudan osjećaj zadovoljstva i ponosa. Tada mi je prišao moj sumještanin Miljenko Dokuš, već iskusan trkač, fanatični zaljubljenik u duge pruge i to je bilo kobno za mene.
Ubrzo pod njegovim vodstvom dolazi do osnivanja atletskog kluba "Radnik" u našem mjestu Vel. Ostrni. Okupio je oko sebe hrpu klinaca, organizirao treninge i vodio nas na natjecanja. Naši prvi nastupi na stadionu u Maksimiru izgledali su smiješno. Bili smo fascinirani zbivanjima oko sebe, tartan stazom, pravi mali seljačići. U početku smo uglavnom osvajali zadnja mjesta, ali marljivo smo radili i stvari su se kretale na bolje. 1987g. s navršenih 17g odlučio sam pokušati pretrčati tu magičnu dužinu od 42,2 km. Zagorski maraton Kumrovec-Gornja Stubica činio mi se idealan za taj pokušaj. Valovitu stazu po Zagorskim bregima istrčao sam za 2:57:20 i da nije bilo onog prokletog brda s Gupčevim spomenikom, kojeg sam iznemogavši prehodao, rezultat bi bio poprilično bolji.
Godinu dana kasnije osvajanje 2. mjesta na "Krosu pobjede" u Maksimiru zaslužno je za moj prelazak u AK Dinamo. Imao sam čast da treniram u grupi s takvim velikanima kao što su Mladen Kršak, Mladen Grgić, Nebojša Pešić i Tijana Pavičić. Već nakon dva mjeseca treniranja pod Kršekovom palicom trčim 1500m za 4:20, 3000m za 9:28, a 5000m za 16:08. Te 1988.g. u 11mj. istrčao sam Starekov memorijal za 1:06:44, no tada je to bilo samo tri kruga oko Jaruna, cca 19km. Početkom '89g. aktivni sam sudionik u Dinamovom osvajanju naslova prvaka tadašnje države i krosu u Svetozarevu. Tih nekoliko mjeseci provedenih s tom sjajnom ekipom ostali su u mom sjećanju kao jedan od najdivnijih dijelova mog života. Tu idilu prekinuo je poziv na služenje vojnog roka. Nakon povratka u civilni život pokušao sam se vratiti atletici, istrčao sam još jednom zagorski maraton za 2:50:52, još nekoliko trka, no onda su se pojavile neke nove vrijednosti u mom životu, počeo je rat i život je krenuo drugim tokom.
Nakon 10 godina pauze opet sam se zaželio trčanja. S 20-tak kilograma više, rezultati me baš i ne maze. Uglavnom se u polumaratonu vrtim oko 1:25, vrbovečki polumaraton 1:22:09, zagrebački maraton 3:06:13, sve 2003g. U 2007g prvi put sam istrčao i čazmanski supermaraton za 4:49:48. Uglavnom se sve svodi na nekoliko mjeseci treniranja pa mjesec-dva pauziranja zbog ozljede. Bio sam član AK GEM "Vrbovec", kratko vrijeme u AK "Jastreb" Jastrebarsko, a od 2006.g sam opet doma u AK "MArtin" Dugo Selo. Ne zanosim se više "velikim" rrezultatima, samo bih još želio istrčati jednu cijelu godinu bez ozljede, završiti ultramaraton Zagreb-Vukovar i zajedno sa grupom entuzijasta i zaljubljenika u ovaj sport iz kluba raditi na popularizaciji atletike u Dugom Selu.
povratak na vrh
|
- 14:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Miljenko Dokuš (r. 21.12.1965.)
Trčati sam počeo 1982g., prva trka mi je bila naša dugoselska trka oko Martin Brega od 7,5km. Nakon toga počeo sam pojačavati kilometražu tako da sam već iduče godine istrčao čazmanski supermaraton i ultra maraton Kumrovec-Beograd od 515km., te 1982.g. Jasenovac-Tjentište 602km. i Bihać-Jajce 164km.
Najveći uspjeh postigao sam 1984.g. na svjetskom prvenstvu na 100km u Italiji, od ukupno 1200 natjecatelja bio sam 22.
1986g. istrčao sam istarski ultramaraton od 305km. Nakon toga pauzirao sam par godina od natjecateljskog trčanja, ali trčanje i atletika je kao droga, ne može se pobjeći i praviti se da te više nija briga, trčati se mora. Tako da sam opet počeo s trčanjem i bio inicijator najdulje HR trke, od Zagreba do Vukovara. Jedini sam koji je istrčao prvih 5 utrka.
Trčanje mi je donijelo poznanstva sa puno divnih ljudi i pravih sportaša i ne žalim ni jedan pretrčani kilometar.
Miljenko je bio i jedan od inicijatora osnivanja AK Martin Dugo Selo i trči i danas.
povratak na naslovnu
|
- 14:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
