|
|
| ožujak, 2012 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Hello everyone...
Svakakve bedastoće na jednom mjestu, mislim da je to pravilan način kako bi mogla opisati blog.
Već sam imala jedan blog četiri godine, ali mislim da je vrijeme da okrenem novu stranicu.
Dosta mi je face-a, mislim da je pretjerano otvoren i publiciran. Zato se i jesam ponovno odlučila za dobro staro bloganje.
To je mjesto gdje možeš otvoreno podijeliti događaje, brige i veselja, a opet držati djelić svoje anonimnosti za sebe.
-Evo malkice i o meni.
89. godište, Jarac
Veoma čudna osoba koja je neshvaćena. Bilo od drugih, bilo od same sebe. Ne studiram zahvaljujući nekim svojim ''savršenim'' potezima u životu. Veoma često padnem, ali se ne predajem koliko me često život rušio. Planiram upisati umjetničku akademiju, nadam se što prije, jer me jako zanima crtanje. Crtam stvarno od kad znam za sebe. Uvijek sam imala bilježnice u koje bi crtkarala nešto, i baš bi ih htjela pronaći, ne znam ni sama zašto. Uz crtanje, hobi mi su mi i crtanje designa odjeće, pisanje pjesama i priča. Sve su to moji načini za ispuštanje negativnosti iz uma. Da, upravo sam svoje najgore dane preživjela hvatajući se olovke i papira. Dosta sam smirena osoba i ne volim nametljivost i pametovanje. Mislim da bi se trebalo držati svojih stavova u životu i živjeti po svojim pravilima. Također mislim da ništa nije štetno u normalnim količinama, i da bi svatko trebao gledati svoja posla i ne suditi druge prije nego li ih stvarno odlučiš upoznati.
-U crticama
-Slušam metal, symphonic metal, rock, itd
-Obožavam jesti povrće
-Jedem samo piletinu i ribu
-Volim piti dobar čaj, kavu i vino
-Volim Jack Daniels
-Još nisam otkrila pravi smisao života
-Volim Japansku kulturu
-Volim gledat anime
-Volim igrati igrice
-Mislim da nismo sami u svemiru
-Volim pogledati dobar psihološki ili sci-fi film
-Novac je važan u životu, ali nikako presudan ili svet.
-Opraštam onima do kojih mi nije stalo i koji nisu dio mog života
-Ne zaboravljam povrede ljudi do kojih mi je stalo i koji su mi bliski
...
Danas sam odlučila pisati o nečem čemu ljudi ne daju previše pažnje i ne smatraju to
toliko ozbiljno- Bullying.
Previše je podcijenjen prema tome koliku štetu može napraviti, previše ignoriran da
nitko ne vidi problem u tome osim žrtve.
Bullying je nedjelo koje se jako često događa u školama, a žrtve su uvijek slabije, bilo
fizički ili psihički. Postoji jako puno vrsta zlostavljanja, niti jedna nije lakša od druge.
Bilo verbalno ili emocionalno, fizički ili cyber (preko kompjutera, mobitela,, itd),
ishod je uvijek isti. I sama sam bila žrtva bullyinga od 4. do 8.razreda. Imala sam jako
nesuglasnu obitelj i ogromne svađe kod kuće pa sam bila previše smirena, zamišljena i
savršena meta onih koji su trebali više pažnje. Od bezazlenih dobacivanja i malih
svađica koja su počela u 4. do teških uvreda i svakodnevnog maltretiranja pred cijelom
školom u sedmom i osmom razredu. Mislim da je najveća greška koju sam tada
napravila je što nisam rekla roditeljima ništa. Oni nisu znali da sam svaki prokleti dan
prolazila u paklenim mukama. Uz to što mi je u kući bilo nepodnošljivo, uz školske
obaveze imala sam dodatni hobby, biti predmet ismijavanja, gurkanja, bezobraštine i
sveg pomalo, vjerujte mi SVAKI DAN. Nitko nije niti znao koliko sam noći provela
plakajući. Koliko je suza proteklo u zaborav. Uvijek sam se pitala, zašto mene, što sam
krivo učinila, toliko sam se mrzila i grizla zbog svega. Roditelji su mi bili jako strogi i
mislila sam da će mene okriviti za sve i da ću dobit batina.Još uvijek me hvata jeza kad
se svega sjetim i baš bi zato htjela da se taj problem zauvijek riješi. Najgore je to što
nastavnici se prave kao da ništa ne vide, sve to ignoriraju, a i te kako imaju pojma o
pojma o čem se tu radi, samo ne žele se s time bačkati. Moji ''zlostavljači'' su bili skoro
cijeli razred. Grupa dečki je imala glavnu riječ, onako, idemo ju poniziti biti ćemo face,
cure su sve to gledale, ogovarale i smijale se. Svaka čast izuzetcima, koji mi nažalost
nisu pomogli ali me na sreću nisu niti dirali. Da nitko se ne želi miješati u takve stvari.
Samo bih izdvojila jednu curu koja je pokušala smirivati poneke osobe kad bi se
okomili na mene, a ja onak posramljena samo sam šutjela cijelo vrijeme, to je bio moj
''obrambeni mehanizam''. Pravila sam se kao da ništa ne čujem, imala sam odgovor
spreman na svaku njihovu provokaciju ili djelo, ali sam jednostavno to sve kupila u
sebi i šutjela. To i je cilj zlostavljača, da utjeraju strah i nelagodu u kosti žrtve. I dan
danas nakon osam godina , još uvijek imam posljedice svega toga, i bojim se da neće
nikada proći. To su ožiljci koji će djelomično ali nikada potpuno zarasti. Jer to je
razdoblje kada djeca kupe najviše informacija i odrastaju, a što ako kupiš samo
negativno?
Mislim da je odgovor jasan. I nisam ja jedina. Znam i jednu curu iz susjednog razreda
koju su isto tako mučili, pa i u srednjoj sam upoznala curu koja je prošla slično. Jako je
dobra osoba i nije to zaslužila, kasnije smo postale i prijateljice. Ona je svoj problem
rekla roditeljima i nakon toga zlostavljači su još veći pritisak vršili nad njom, tako da
se pitam ima li tome ikako kraja, ili jednostavno ne smiješ pokazat znakove slabosti i
postati meta?
Što učinit, dali uopće postoje danas nekakve organizacije koje zaista nešto čine, jer
samo jedan Bullying znači da još treba raditi na tome. Bullying treba kažnjavati i
svrstavati u jedan od gorih zločina, jer surfajući po netu, doznala sam da jako puno
takvih slučajeva završava suicidom. Ali razumijem ih, to je jedan nemogući pritisak koji
držiš u sebi i osjećaš se totalno bezvrijedno. Drago mi je da sam bila dovoljno jaka da
bez ičije pomoći pretrpim sve to, ali tko će meni vratiti djetinjstvo ili živce?
Ali kako iskorijeniti taj problem?
