srijeda, 01.11.2006.

Dosta morbidne misli.. al morate priznati, prikladne za ovai dan..





Danas je dan mrtvih..
Dan kat se svi siećamo bližnjih do koih nam je stalo, a nisu fizički više uz nas..
Tak da sam danas s anteom bila na groblju..
Moram napomenuti kak je užasno vrieme bilo.. ljudi se opće nisu normalno mogli kretati po groblju jer su svi zapinjali s tim kišobranima.. i sigurno bi se svi duže zadržali, al ko bude jedan sat vani po toi zimi i kiši stajal..? a zapravo, mi smo i bili negde sat vremena..
Posietila sam bakin, prabakin, dedin i Antonijin grob..
Bilo je jako tužno..
Onak, dok sam bila tam, stajala sam pred tim grobom, i tak me obuzela neopisiva tuga..
I počela sam plakati i nisam se mogla zaustaviti..
Tolko mie misli prošlo kroz glavu..
Znam, svi ćemo mi jednog dana umrieti.. razumiem to..
Al ne razumiem di je pravda kat umiru mladi ljudi.. puni života u sebi.. oni koi ni prav nisu doživjeli svoje.. nisu ni započeli kak spada živjeti punim plućima, i život im se već ugasio..
Iako su možda, metaforički, zabljesnuli na ovom svietu, uviek će ih se siećati oni koi su ih voljeli..
Nikat neće biti zaboravljeni.. jer njihov život, koliko kratak bio, bio je dragocien.. i nitko ne zaslužuje tako okrutnu smrt..
Baš kat vam nailjepše krene.. i kat ste sretni, desi se takva tragedia.. čovjek se tada pita: ima li tu Boga? Ako da, zašto nie nešto poduzeo..
I zbog toga ste ljuti i tužni jer se to događa.. i jer je to normalno.. jer svi bi nairađe da se to ne bi dešavalo.. ali to je dio života.. rođenje i smrt..
Moguće da je smrt, zapravo rođenje nekog drugog života.. ali mi, koi smo na ovom svietu, to ne znamo.. to ćemo saznati tek kat će doći red na nas..

Nemoite mi zamieriti kai to pišem.. ante mie prie otišel natrag u vojsku, a njemu sve govorim.. i pošto to trenutno nemam s kim podieliti, pišem to ovamo..

Idem sat.. i stavila budem rieči jedne piesme.. u čast svima onima koi su bili uz nas.. i koi nas čuvaju…

Image Hosted by ImageShack.us

A Rose For The Dead

oh - my dearest; the sweet music in the ear -
albeit, daresay I, the lullaby of an everso dark sleep.

my precious,
likest thou what emergeth yon the distant?
the throbbing and breathing of life's machinery!

wanion its oh so damndest soul!
with the devil-instrument it we shall reap,
after the banquet obscur'd in our thole,
its blood so lovingly across our faces smear

lord of carnagel,

lady of carnagel,

one funeral maketh many,

swarm god's acres;

two indeed more:
blest treat of delight -

give praise for the blood it bled,
grant a rose for the dead!
grant a rose for the dead!

enraptur'd by the timeless beauty of the
shadowsphere,
we two abide the overlook'd time of the watch.

make this cherish'd feast last
but until the new dawn ascendeth.

be still - harken the lure of night!
bale in each its damndest shadow,
cloth me in night, ne'er fell rue,
in its face, behold! naught save grue.

pray, ne'er come hither daylight!
wane to dust the wight,
velvet darkness, thee we ourselves bestow!
misery it in velvet fright

- 21:51 - komentari (4) - print - Dosta morbidne misli.. al morate priznati, prikladne za ovai dan.. -

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.