Polagano (ali sigurnim korakom ) korakom odlazi generacija naših očeva....
Upravo sam neki dan bila na sprovodu oca jednog jako dragog prijatelja.
Iako smo se Furija i ja složile (i dogovorile s našima) da će oni živjeti vječno, bojim se da je to jedino obećanje koje oni neće moći ispuniti.
Sprovode često doživljavam kao praćenje nekoga na jedno lijepo (i zadnje) putovanje - voljela bih da se na mojim karminama ljudi s veseljem sjete mene i mog života, da na zidu idu slike mog života i dragih ljudi koji su ga obogatili.
Vjerujem da nema ljepšeg "odlaska" od onoga gdje ti dragi ljude drže vjetar za tvojim leđima.
Iza tebe - prijatelji a ispred - povjerenje da si život proživio savjesno!
I mnogo sam hrabrija kad sam u pitanju ja - volim ovaj "svoj" grad. Volim Trsat i tu bih voljela da je moj zadnji počinak i spominjanje toga me čini spokojnom, čak pomalo i sretnom ~ naravno, kada za to dođe vrijeme. Smatram da još imam mnogo toga za dati i ostaviti svijetu. Ali (osobno) još nisam spremna za odlazak mog oca.....
Ali kada i za to dođe vrijeme nadam se da ću imati snage mahati mu sa smiješkom, ukoliko se tada okrene želim da vidi moj pogled povjerenja da je on (kao i otac mog prijatelja) proživio život pomažući drugima te da kao takav u ničemu neće oskudijevati na "onome" svijetu!
Tata, volim te!!! I hvala ti na svemu!!
|