Planiranje - prokletstvo ili pokušaj dominacije??
Planovi: dobri ili loši - potrebni ili suvišni??
Kad god napravim detaljan plan - on najčešće propadne (mojom ili tuđom krivicom). Pitam se da li je ikada išta u životu po mome!?
Zašto uopće radim planove? Mislim da zato što pokušavam nadići fluidnost zbivanja....
Pokušaj privida - imanja kontrole; u kaosu života....
Čak i najjednostavnije stvari - isplaniram ~ kada se nađemo reći ću ne - ne može to tako ili reći ću mu da ga volim ili ostati ću vjerna sebi (ili njemu).... Isplaniram cijeli razgovor, svoj gard, sve sve - ali i tada netko odozgora vidi sve i pomakne koju pločicu na tom "mojem" putu i kao da kaže: "e mala, pa ipak sam ja tu gazda!!!" i slatko mi se nasmije u lice; tako dražesno da se ne mogu ni naljutiti.
Imam i ja sposobnost tog pogleda... :)
Jasno mi je da je život bez ikakvog plana nemoguć i shvaćam da je pokušaj detaljnog planiranja života apsurd.... ali pokušavam naći tu zlatnu sredinu.
Ide li mi - mislim da ne jer moj život je u kreativnom kaosu! (bar mi nije dosadno)
|
