Informacija ide kako su po selima oko Siska, Petrinje i Gline krenuli nakupci i po strašno niskim cijenama otkupljuju stoku od seljaka. U biti od onih malih. Mnogi sada i „bud zašto” prodaju stoku da nemaju brige oko nje. Da li sada to nakupci koriste ili ne veliko je pitanje, ili su pak dobro došli. Međutim, cijene svinja su već dugo na jako niskoj razini. Sramotno niske cijene. I dok veliki proizvođači u pravim farmama vjerojatno imaju nekakve sigurnosti i otkupa, a možda i dijelom i cijene, ovi mali to nemaju. Međutim, izlaz je ipak većini tržišta velikih gradova i prodaja na malo. Traži se svašta. I da po niskoj cijeni još i obradiš i dovezeš na kućni prag. No, potrošači ipak radije kupuju tzv. austrijsku podzemnu ratnu rezervu kako nazivaju meso u trgovačkim lancima. Kažu da je to i jako staro meso. Jedan poljoprivrednik mi prije par dana kaže kako je davao svinje i po cijeni od sedam kuna za kilogram žive vage. Priča o zelenoj i plavoj Hrvatskoj ne funkcionira, a ako i ove godine bude kiksao turizam govoriti ćemo o smeđoj i crvenoj Hrvatskoj, a ne plavoj i zelenoj. Kako kažu priča jednostavna. Zatvoreni krug. Općine i gradovi s klaonicama i osiguran otkup, mesar odradi svoje, a hladnjače voze put more. Međutim, i hotele vjerojatno obilaze komercijalisti trgovačkih lanaca i uvoznika te „austrijske podzemne ratne rezerve” i naš seljak svinjogojac izvuće deblji kraj. Ne vidimo uopće kako seljak svinjogojac, ne ovaj s farmom, nego svinjama u dvorištu kada uzme papír i olovku uopće i možda dati svinje ispod 15 kuna. Nema tu računice. A i naši bi kupci morali znati da ne može koštati isto svinja iz seljačkog uzgoja kao i ona iz industrijske proizvodnje. Jedan naš stalni komentator, Stric Josip Mlinarić nedavno na fb rekao i da po šest kuna neće da kupi nitko. To je sada već stvarno zabrinjavajuće. Ljudi na području Banovine kivni su na Gavrilović, koji je nekada tradicionalno otkupljivao stoku s toga područja, a sada ni papak ne preuzme. Ističu kako je izvoze u Ukrajinu poznatu šunku Mandolinu a od svinja iz tko zna kakvih uvoza. Za shvatiti je i mesnu industriju. Ako želimo i da mesna industrija u svoje proizvode uzima od naših seljaka svinje mora ta ista država dati nekakav poticaj. Možda nešto slično kao što orbanova Mađarska daje 100 kuna za svaku zaklanu svinju u njihovoj klaonici. Možda ta mjera, a možda i neka druga. Ili jednostavno. Neka seljak proda po šest kuna, a onda neka institucija doda deset kuna seljaku za svaki kilogram žive vage koje prodaju našoj mesnoj industriji. I to se može nekim mjerama. Preko Udruga i slično. A cilj je opstanak sela i ruralnog prostora. Ako ima volje, uvijek se može naći način. Mnogi ističu blizinu velikih gradova i svoje stalne mušterije u njima. Ali ne možemo očekivati od svakog našeg djedice i njegove bakice koji imaju svinje da voze pakete svježeg mesa, ali i prerađevine u Zagreb, Osijek, Rijeku i Split.
Ističu da ako prodaju po cijeni osam ili deset kuna za kilogram žive vage da po svinji od 150 kilograma zarade 200 kuna. Zašto ih svaki dan hraniti i timariti. I kao što kažu. Poticaji i ne trebaju ako se osigura otkup. Država ne može stalno zatvarati oči pod izgovorom da njihov posao nije otkup. Nije, ali je da osigura uvjete kako bi drugi otkupljivali i prerađivali. Izvjesni M.J. iz okolice Zagreba ističe da je zvao nekoliko mesara i da nije uspio dobiti više od osam kuna. Ovih dana najčešća cijena za krmače ipak je 11,00, za bravce 13,00, te za prasce 19,00 kuna za kilogram žive vage ali to je najčešće one koji imaju stalne kupce, odnosno mesare za koje i tove.
Imam danas 10 krmača, i tovljenike. No, imao sam prije i 20 krmača ali sam smanjio taj broj, priča Dejan Miličević iz Bogdanovaca kod Vukovara, pokazujući nam svoje svinje koje proizvodi za jednog lokalnog mesara. Uglavnom se radi o kombinaciju pasmina Jorkšir i Pijetren. No, Miličević je i ratar te ima uvijek kvalitetnu svoju hranu za njih.
Moramo priznati i da su nam sugrađani sve lošije platežne moći. Nemaju oni ni za domaće, ni za eko, ni za stare sorte. Imaju samo na karticu i za svinjetinu na akciji. Pa po onom starom. Dobro ispeči i skuhati, začiniti i bit će dobro. Možemo si tek misliti od kakve sirovine se tek proizvode razne salame, hrenovke, debrecinke, kobasice i slično što nudi naša mesna industrija. Na pakiranju piše istina. A to je da je proizvedeno u Hrvatskoj. Da, proizvedeno a to misli samljeveno, nasoljeno, začinjeno i prerađeno u Hrvatskoj. A tada ne piše da je od sirovine koja je iz Hrvatske. I cipele u Borovu su proizvedene u Hrvatskoj od materijala kupljenog u Kini. Tako je i s mesnom industrijom. Neki ljudi dobro kažu da možemo biti sretni da i toliko kupi mesna industrija od naših seljaka koliko i sada i po ovakvim sramotnim cijenama.
I ima stara poslovica. Uzdaj se u se i u svoje kljuse. Mala proizvodnja i tražiti vlastita rješenja i sami naći što sigurnijeg kupca i kao Dejan Miličević, proizvoditi samo onoliko koliko sigurno možemo prodati. Jer neće skoro država riješiti otkup od malih proizvođača. I papír i olovku u ruku. Znati koliko smo i za koliko proizveli svoju hranu za hranidbu svinja, kao i kolika je cijena onoga što nemate. Primjerice kukuruz je trenutno 1,20 kuna za kilogram, a soja 4,20. Iako se može naći za kunu, kao i sojina sačma za četiri. I tu normalno zavisi od koga kupujete i koje količine. Ipak, kod ovih koji imaju čvrste ugovore i dogovore cijena se donekle drži. U jednom komentiranju na fb raspravi jedan uzgajivač iz Slavonije ističe da je ovih dana za svinje težine 230 kilograma dobio 13,00 kuna za kilogram. A za 25 svinja težine od 100 do 150 kilograma dobio je 12,00 kuna. A te cijene po mnogima su doista najniže kako bi svinjogojci na našem selu bili u onom malom plusu. No, još da je riječ o nekom dobu godine, a ne u vrijeme svinjokolje kada bi cijene ipak trebale biti nešto više, jer je i potražnja veća. Stvar je i u tome koliko je kome hitno za prodati. Cijene u Dalmaciji su ipak neka druga priča. Njihovi uzgajivači čak kupuju po tako niskim cijenama upravo na područjima sjevernog dijela zemlje i kod sebe tove do prodaje. Pa su do prije nekoliko tjedana u Dalmaciji za domaće svinje kupci u Dalmaciji plaćali i za 20 kuna. I što sada reći. U jednom dijelu zemlje, ipak onom središnjem ispod svih cijena, u Slavoniji na nekakvoj granici, ne granici isplativosti, nego propasti od 11, 12, ili 13 kuna, da bi na jugu se mogle prodati za 20,00 kuna. Takva priča, a kažu da ne proizvodimo dovoljno za svoje potrebe. Teško je seljaku i ostaviti svinje kod sebe u svinjcu. Krajem jeseni zaklali su i zamrzli za svoje potrebe. Kuda sad sa ostalim svinjama? Ne mogu se one hraniti unedogled. Osim što je skupo, nije ni moguće. Pa svinje veće od 200, 250 kilograma puno jedu ali i kidaju svinjce i opremu. Kakvo je riješenje. Leži ono ipak u Ministarstvu, državi, a do tada seljaci moraju ipak smanjiti proizvodnju i toviti samo za sigurne kupce jer će svi izvući gaće na štapu kako kažu našu ljudi.
