18.12.2025., četvrtak
Moj susjed
|
Mali čupavac pod velikim čupavcem izgleda kao da ga je umor cijelog dana napokon sustigao i sada se skriva pod svojom vunenom “planinom” mira... na sigurnom je, zaštićen i potpuno pomiren sa svim oko sebe, kao da se zna da je na svom teritoriju i da ga nitko neće dirati.... taj veliki, mekani prekrivač preko njega stvara dojam da se dva čupavca stapaju u jedno biće... pola pas, pola tepih ...savršena i nježna, topla humoristička priča *** pas, iz susjedstva spušta se niz cestu kao da silazi u tišinu neke stare fotografije... u njegovim šapama ostaju sitni tragovi jutarnje žurbe... automobili su već otišli, vrata su zalupila, glasovi su se rasuli po tvornicama, uredima i trgovima. iza njega je kuća što diše hladnim zidovima i zatvorenim roletama, bez mirisa ručka, bez šuštanja papuča.... pred mojim pragom zastane, kao pred granicom između samoće i nečijeg života.... pomiriše zrak, traži poznatu mrvicu jučerašnjeg smijeha, onaj put kojim se toplina uvijek vraća... a onda, s poznatom mi psećom skromnošću što ne traži ništa osim prisutnosti, tiho prijeđe preko praga, kao sjena koja se usudi postati dio svjetla. u kući dan još uvijek traje: negdje cvrkuće radio, lonac tiho krčka, stol čuva nečiju zaboravljenu šalicu... pas legne na pločice, tu blizu gdje se skuplja najviše topline... tamo gdje ja najčešće prolazim i gdje pod ostaje mekan od mojih koraka.... polako se ispruži, uzdahne kao netko tko je napokon pronašao rečenicu koja mu je nedostajala.... na njegovom krznu taloži se mir mog doma: miris drva, sapuna, namještaja i mojih dana koji više nigdje ne žure... u kutu njegovih očiju titra odraz prozora, u kojemu se vidim kako prolazim, oboje smo dio iste priče... on ne zna za radno vrijeme, za račune, za obećanja... zna samo da se toplina mjeri ljudima, a ne termometrima... kad netko od mojih prođe kraj njega, rep se javi, ali tiho, bez skoka, samo kao kratki potpis zahvalnosti.... u tom trenutku moja kuća postaje privremeni svemir u kojem jedan susjedov pas ima svoje sunce.... njegovi su na poslu, ali on nije napušten... jer dom, ponekad, nije adresa nego mjesto gdje te netko prihvati kao da ti oduvijek pripada. 
slika: moj susjed  |
- 07:58 -
Komentari (9) -
