Filigranski vez emocija

...Dobila sam ovaj ariš kad je imao svega nekoliko centimetara posvećujem ovu besjedu prijatelju znam, stići će moja misao do njega tamo, u njegove tihe nebeske dvore odakle promatra kako jedini ariš u selu ljepotom opčinjava prolaznike... samo ja znam zašto je okićen filigranskim vezom emocija i moje zahvalnosti *** u tišini zimskog jutra, gdje dah prirode šaptom govori, stoji drvo visoko, dostojanstveno, obavijeno bijelim plaštem snježne tišine.... njegove grane, poput ruku starca, koji pamti stoljeća, pružaju se prema nebu, noseći teret pahuljaste elegije... snijeg...meka čipka neba... spuštao se noćas u zagrljaj krošnji, ostavljajući tragove svoje nježnosti... svaka grana sada škripi pod težinom ljepote, kao da priroda sama piše sonet o miru... nebo, sivo i nijemo, razlijeva se poput razvodnjene tinte iza siluete drveta, dok svjetlost, stidljiva i raspršena, pleše po snježnim kristalima.... sve je mirno, sve je sveto... kao da je svijet zadržao dah pred ovim prizorom... drvo ne govori, ali njegova šutnja odzvanja... metafora postojanosti, simbol snage u krhkosti... u toj bijeloj tišini, svaka pahulja je stih, svaka sjena elegija, a svaki pogled prema krošnji moja m o l i t v a slika: moja, ariš moj ... dobila sam ga od prijatelja koji je otišao vječnim putovima gdje mu je svjetlost vodilja

- 08:58 -

Komentari (9) -

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.