Čudna je knjiga života

Da li vam se desilo da se nađete u blizini nekog kojeg ste poznavali a više ga ne prepoznajete?... shvaćate da se promijenio način na koji si ih vidio ... stranac je to koji nosi još uvijek majicu slobode i ljubavi ali naopačke... sada majica nosi oznak sebičnosti. Čudna je knjiga života ... može se čitati s obje strane ... ono što je u jednom smislu ispravno, kad okreneš stranice, postaje naopako... odjednom sve postaje pogrešno ... nitko ne može nametnuti kako živjeti jer ono u što vjerujemo danas može biti drugačije od onoga u što vjerujemo da će biti sutra ... ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo ... s vremenom istina može postati laž i obrnuto.... Nekada je um utjecao na tijelo i naše postupke ... za neke ... danas tjeramo naš um na reakcije ... obmanjujući ga lažnim razlozima ... postaje teško kontrolirati misli.... Imamo možda nepogrešivu metodu kada moramo donijeti važnu odluku... gledamo dokle možemo ići ... okrećemo misli sa svih mogućih strana ... i otvaramo svoje granice kao da su pasijans s kartama ... ali ne mijenjamo njihov raspored ... ne bacamo ih nikome u lice ... ne mijenjamo svoj karakter ... imati karakter znači imati dubinu u svom životu ... biti čvrst kao drvo koje ima čvrste korijene u duši. Do danas smo zadržavali dah ... danas više ne ... spremamo prtljagu ... mislimo da smo pospremili sve što nam treba ... ostavljamo neke trunčice prašine koje su pale nošene vjetrom impulzivnosti i grubosti... prozor zdravog razuma mora ostati otvoren da se sve razbristri i provjetri sve se mijenja kada pokušavamo evoluirati... *** i osmijeh je želja za promjenom ... idem u svoj dan tamo ću konačno uroniti u sebe, u more zbilje i snova ... uvijek s ljubavlju... *** Neka vam se i fotka nađe dok čitate moje pisanije fotka: moja...

- 08:48 -

Komentari (11) -

29.09.2025., ponedjeljak

Biti trudna ili biti umorna...

Pitala me jedna blogerica da li smo mi iz Labina Labinjani ili Labinjoni, pa na tu temu evo posta... sad ću ja to malo objasniti…mogla bih odmah reći da smo unikatni… muškarci su LABINJANI, žene LABINJONKE… zašto je to tako mislim da to ne bi znali objasniti ni naši stari koji su nam u nasljeđe ostavili labinjonsku cakavicu, govor po kojem smo prepoznatljivi pazi sad: za naš zvonik uvijek kažemo da je labinski kampanil, nije labinjonski…zbrka zar ne? idemo dalje…mi kažemo da VADIMO PO NASE (pomislit ćete što to mi vadimo, ne vadimo ništa nego UČIMO po nase… Imamo bezbroj izraza koji u trenu izazovu smijeh…. za kikiriki kažemo da su to PIZDAĆI…reći će netko da smo unikatno prosti i nekulturni, ok…. ako vam se tako čini, uporabite deminutiv ali onda to više neće biti kikiriki već pi…kice… sorry, ja volim pizdaći, hvala deminutiv mi ovdje ne štima ...:-)))) Kad o kikirikiju pričam sjetim se jednom prilikom je moja nona došla kod nas, dugo je pješačila, sjela na stolicu, duboko uzdahnula, rekla je da je TRUDNA ( naglasak na zadnjem a)…. dobro ste čuli, bila je trudna, ali nije trudna već smo znali da je UMORNA… cirkus su ti Labinjani i Labinjonke, što ću, i sama sam takva trudna danas, umorna od kojekavih budalazija koje mi dan servira... :-)))) Našoj maloj uvali je ime Rabac, njezin žitelj je RABACAN, a žiteljka RABACONKA Mi nemamo pravila, uvijek smo kontra svega, svoji i tvrdoglavi pa za žitelja Raše kažemo ARŠIJON nije Aršijan kao što je Labinjan, a za žiteljku da je ARŠIJONKA kao što je Labinjonka uvijek Labinjonka…ma kažem ludo totalis… kažem vam ja, cirkus smo cijeli, ali neka se zna da labinjonsku cakavicu od godine 2019. krasi Status zaštićenog nematerijalnog dobra Republike Hrvatske Eto tako to…budite mi zdravi i veseli, a ja ću ostati danas malo TRUDNA….:-))))))))))))))))… Ipak, moram odmoriti inače od mene nećete nijednu pametnu ni čuti ni vidjeti… Kod nas je za krepat… ma ne molat..

- 08:34 -

Komentari (8) -




28.09.2025., nedjelja

Život je trenutak...

...danas je sunčano, sunce donosi dobro raspoloženje... kod kuće sam, ovaj dan poklonit ću sebi, pišem i razmišljam, mislim i pišem... to su lagane misli, koje, pomalo razbarušene, lutaju tamo - amo, njišu se kao oni buntovni valovi kojima se divim… naglo se razbijaju o stijene, snimam fotke koje će me za zimskih dana grijati… pokušavam uhvatiti trenutak koji bi me natjerao da ponovno proživim intenzivne emocije, gledajući ih kod kuće… trenutak… život je uistinu trenutak, onaj trenutak kojeg hvale pjesnici, pisci, glumci… borba je to između vječite želje da se osjećamo dobro i grča koji nas hvata pri mračnoj pomisli da nas okružuje i bolest... a kada, nažalost, stigne bol, iznenadi nas krhke, ranjive, bespomoćne… razmišljajmo što jest, što je bilo, što će biti… u vječnoj raspravi između dobra i zla, postajemo ekvivalent lažnih heroja koji žude za nedostižnim mitom... eh, da… nema više vremena od ovog, za mnoge stvari smirujemo sve valcere život je putovanje s lakim putnim torbama, ponekad bez briga i tereta u srcu ponekad neprobojan put, drugi linearan i bez problema, osvijetljen snažnom hrabrošću koja bi trebala pobijediti naše uzaludne strahove… a emocije, osjećaji, sve su što čovjeku zapravo treba hrana za dušu, čvrsta krila koja će ga poduprijeti u letu prema ostvarenju snova… život je tu, zatvoren u snu… fotka: moja,10-ta Ćakuloda na Turjone fotka: moja, on uživa, boli ga brigica što mu ja zavidim...

- 11:38 -

Komentari (12) -




25.09.2025., četvrtak

Povratak kući

U vremenu kada se granice stvarnog i digitalnog svijeta sve više brišu, moj virtualni kutak postaje prostor mira, inspiracije i odmora... to je mjesto gdje riječi pronalaze svoje boje, a misli dobivaju oblik... u ovom kutku nema žurbe ... postoje samo samo trenuci posvećeni pisanju, stvaranju i povezivanju s ljudima koji dijele istu strast prema životu i njegovim nijansama... virtualni prostor možda nije opipljiv... ali toplina koju donosi kroz riječi i ideje itekako jest... za mene, ovaj blog nije samo stranica na internetu... to je mala oaza u kojoj svatko može pronaći poneku misao za sebe, odmoriti se uz riječi i osjetiti tišinu ekrana gdje postoje relacije zajedništva... *** Hvala Blogy na vraćenom blogu hvala blogerima koji su podržali moja nastojanja da se poslije dužeg izbivanja iz labirinta blogoplanete vratim u svoj kutak, mjesto gdje dišem punim plućima mjesto gdje se krijem od kojekakvih zavrzlama svakodnevice mjesto gdje sam slobodna i svoja bez zadrške... fotka: moja, moj kuta, mojih ruku djelo....mjesto za bijeg na kavicu

- 17:05 -

Komentari (8) -



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.